Nalazimo se u božićnom vremenu, milosnom vremenu za sve katolike. Božić je pred vratima. Na Božić se prisjećamo rođenja Djeteta Isusa. To je blagdan kada se obitelji zajednički okupljaju na molitvu, svesrdnije mole, okupljaju se na zajedničkom ručku te daruju svoje najmilije. U povodu Božića za naš portal razgovarali smo s fra Josipom Vlašićem, nacionalnim i regionalnim duhovnim asistentom Frame i FSR-a. Fra Josip se kroz razgovor dotaknuo značenja Božića, što Božić trenutno nije a što bi trebao biti, te je dao odgovor što bi za njega predstavljao Božić.
Fra Josipe, bliži nam se Božić, dan rođenja Isusa Krista i najradosniji katolički blagdan. Koliko i kako katolici danas drže do Božića?
Božić je već odavno postao dio opće kulture, a to onda znači da mnogi u Božiću niti gledaju niti traže išta sveto. Božić je dan kojem se vesele i oni koji ne vjeruju. To je za njih vrijeme darivanja, vrijeme zajedništva s obitelji, vrijeme praznikovanja. Dakle, nema Boga u Božiću niti za njim osjećaju potrebu! Mnogi kršćani, pa tako i katolici, dio su te kulture, no njihovo slavljenje Božića trebalo bi biti drukčije, trebali bi Božić slaviti „s Bogom“ i „zbog Boga“. Vjerujem da sami možete prosuditi i primijetiti kako smo i mi, vjernici, često ostali na površini Božića, kada od Božića nismo duhovno profitirali. Izgleda da je slaviti Božić veliki izazov: treba znati u Božiću „uhvatiti“ ono bitno!
Sudeći po medijima i prodajnim izlozima, Božić gubi svoj smisao. Sve je svedeno na materijalizam, blještavilo i kič. Čini se kako se sve više to stavlja u prvi plan, a ne sami čin rođenja Djeteta Isusa?
To može tako izgledati ako ne gledamo dalje od „medija i prodajnih izloga“- kako velite. Istina, ambijentom dominira reklama koja diktira što nam je sve „kao potrebno“ za Božić, trgovci oblijeću okolo sa svojim „božićnim“ akcijama, nude nam se razni popusti, itd. Netko će od sveg tog blještavila biti i „oslijepljen“. No, možemo gledati i „dalje“, tj. mimo vidljivog ambijenta! Mnogi su, a to je manje primjetno, koji ovih dana dolaze u crkve, iako možda kroz godinu i nisu baš redoviti na misama. Mnogi pristupaju sakramentu ispovijedi, kaju se za svoje grijehe. Mnogi su u ovim danima odvojili štogod od sebe kako bi pomogli potrebitima. Sve je to znak da je Božić ipak zahvatio nutrinu čovjeka! Božić budi nešto novo u ljudima, budi u njima nostalgiju za dobrotom, za rajem. Sve to bi moglo značiti da se čovjek ipak u sebi bori kako bi u njemu ostao živ onaj istinski duh Božića, duh Djeteta Isusa.
Kako se, uvažavajući blještavila i božićna sniženja, možemo na pravi način pripremiti za Božić?
Sve ovisi o tome što hoćemo pronaći i dobiti u Božiću: želimo li proslaviti tradiciju, tj. „praznik“ ili otajstvo?! Čini se da bi bilo dobro slaviti otajstvo, otajstvo Božje blizine, Božjeg zahvata u čovjekovu svakodnevicu. Tada je pripremanje sigurno drukčije, ako ne i zahtjevnije. Trebali bismo se dati na željenje Božića, trebali bismo u sebi probuditi čežnju za Božićem. To bi moglo biti istinsko pripremanje za slavlje Božića! A prvo što nam za to željenje treba jest vrijeme! Za susret s Božićem trebamo imati vremena, za pripremu za Božić trebamo imati vremena, jer se Božić treba dogoditi u nama, a ne pored nas, ne na ponoćki, ne u crkvi… Pripremiti se za Božić znači biti spreman pročitati u Božiću upravo tu poruku: Bog želi biti dio moga života na kvalitetno drukčiji način nego dosad. Čini mi se da je to bila najsnažnija poruka Božjeg rođenja nekoć u Betlehemu, ali i danas u našem vremenu. Dakako, kada istinski počnemo čeznuti za životom „s Bogom“, tada ćemo imati potrebu drugovati s Božjom riječju (Sveto pismo), očistiti svoje srce u iskrenoj ispovijedi, izmiriti se sa svojim bližnjim i još mnogo konkretnih koraka u vlastitom životu napraviti.
Što bi danas, prije svega, trebale biti poruke Božića? Izgleda da se najčešće u božićno vrijeme govori o miru.
Božić u nama budi posebna raspoloženja radosti i ljubavi. Redovito nas vraća u djetinjstvo, a to je gotovo uvijek najnevinije razdoblje našeg života: razdoblje sigurnosti, istinske sreće i ljubavi, bezbrižnosti, iskrenosti… U slavlju Djeteta Isusa budi se u nama nostalgija za tim vremenima, pa su zbog toga i božićne čestitke prepune tih nevinih i plemenitih želja. Pogotovo danas kada nam se čini da su vremena teža nego su ikad bila, da je čovjek postao zločestiji nego je do sada bio. Da, mir je jedna od najsnažnijih poruka Božića. Već u trenutku Isusova rođenja, kako nam evanđelist Luka zapisuje, odjeknula je pjesma neba: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2,14). Mir je dar Božji i plod Božjeg Duha, koji on daje onima koji ga traže. Tko je u miru s Bogom, on postaje izvorom mira drugima. Božić nas pomiruje s Bogom i vraća nam nutarnji mir, koji nam svijet ne može dati! Kada bi se ljudi više otvorili Bogu, kada bi ih iznutra zahvatio Bog, sigurno bi bilo manje depresije, malodušnosti, potištenosti.
Što za Vas znači Božić?
Kroz cijelo došašće nameće mi se samo jedna misao kada pomislim na Božić: Emanuel – s nama Bog! Eto, to je za mene Božić: Emanuel! Sa mnom Bog, Bog u mom životu, Bog u meni, Njegova blizina koja obasjava moj život, oslonjenost na Njega, povjerenje i sigurnost zbog Njega, mir i spokoj! Emanuel! To je ono bitno! A, dakako, dio mog Božića je i fratarsko zajedništvo, susret s dragim roditeljima, braćom, užom i širom rodbinom, prijateljima… I to sve u Emanuelu, Bogu s nama!
Franjevac ste, a i Hercegovina je “franjevačka”. Kako je sveti Franjo doživljavao Božić?
Franjo Asiški, taj čudesni i divni svetac, prvi je koji je upriličio žive jaslice! Imao je jednu želju: htio je u prigodi Božića probuditi u ljudskim srcima uspomenu na Dijete Isusa, koja je bila u mnogih izgubljena. Eto, to je Franjin Božić: sjećati se Božje ljubavi i hoditi kroz život s tom ljubavi u vlastitom srcu! Zbog toga je za Franju Božić bio najradosniji blagdan i govorio je svojoj braći da ga trebaju slaviti na najsvečaniji način: i što se tiče mise, ali i što se tiče blagdanskog stola.
Dugo radite s mladima, a danas ste područni duhovni asistent za Framu i Franjevački svjetovni red. Koja su Vaša iskustva? Koliko Crkva uspijeva u odgoju mladih?
Mislim da ću biti iskren ako kažem da nitko kao Crkva na ulaže u odgoj mladih. Koliko u tome uspijeva, nije baš zahvalno govoriti. U obitelji je često slučaj da se roditelji „slome“ kako bi od svog djeteta učinili istinskog čovjeka, u svoj trud ulože sve svoje snage, ali na koncu se to dijete pretvori u nešto neprepoznatljivo, nešto što roditelji nisu htjeli niti željeli. Možda će netko i Crkvi prigovoriti da sve što ona čini u radu s mladima i nije baš uspješno, jer ima mladih katolika koji, eto, nisu baš lijepa slika društva. U svom osobnom radu s mladima vodim se logikom evanđelja: sijati, sijati sjeme dobra! Uz to se nadam da će oni u čiji je život sjeme dobra posijano učiniti da to sjeme izraste i donese plod. Čini mi se da sam kao svećenik pozvan prvenstveno sijati i čuvati to sjeme dobra u životima mladih te moliti da se život obogaćen tim sjemenom rascvjeta i donese plodove. A ako se i ne rascvjeta, onda kada bismo mi htjeli, vjerujem da će kad-tad taj život donijeti ploda. Možda bih tako razumio i cijeli rad Crkve s mladima.
Koja je Vaša božićna poruka mladima, posebice studentima koji prate ovaj portal?
Kada sam u Londonu posjetio Nacionalnu galeriju, dugo sam se zadržao u promatranju Rembrandtova ulja na platnu „Poklonstvo kraljeva“. Prikazana je štala ispunjena tamom, životinjama, seljacima i kraljevima. Najsvjetlija točka je Dijete – Isus. Volio bih da u slavlju Božića, koji je tako bogat različitim slikama, primijetimo činjenicu da je Bog ušao u prostor štale, prostor neurednosti, siromaštva, neugodnosti, neljepote, „smrada“… I sve je odjednom bilo obasjano! Štala i svjetlo! Štala našeg života i svjetlo koje dolazi s Gospodinom! Bez obzira kakav nam je život, bez obzira koliko smo u sebi uredni ili neuredni, možemo biti obogaćeni Bogom! Naše osobne tmine mogu biti preobražene u svjetlo! Naše siromaštvo i naš jad može biti umiren i usrećen Bogom! Izazov je hoditi kroz život s Bogom! Božić nas upravo na to izaziva! Hoćemo li se dati Bogom izazvati? To nam svima želim!
(Ivan Kraljević | pogled.ba)
Glad to be one of numerous visitants on this awful web website : D. 653892