Fra David Slišković: “Potrebni smo običnom čovjeku da pružimo riječ ohrabrenja i donesemo nadu u život i bolju budućnost”

Četvorica novaka Hercegovačke franjevačke provincije, fra Josip Stanić, fra Robert Cvitanović, fra David Slišković i fra Antonio Petric,  položila su početkom srpnja prve zavjete.

Novaci će nakon godine provedene na Humci krenuti na studij u Zagreb. 

Među njima je i Širokobriježanin fra David Slišković koji je u razgovoru za portal Jabuka.tv govorio o svom pozivu te godini formacije u Mostaru i godini kušnje na Humcu.

fra Davide, kada si i kako osjetio poziv? 

Priča o mom pozivu počinje već od mog ranog djetinjstva. Vidim da me Bog počeo davno za to pripremati iako toga nisam tada bio svjestan. Obitelj i društvo u kojem sam se kretao pomogli su mi da zavolim fratre i općenito svećenike što me i samog dovelo do toga da se odlučim na taj poziv. Odrastao sam u obitelji gdje se dosta molilo. S tatom sam često volio ići na njegove probe pjevanja u crkvenom zboru. Dok je on imao probu pjevanja ja sam vrijeme provodio u crkvi. Početkom osnovne škole, dok sam živio u Imotskom, rado sam ministrirao. Vodio nas je sad već pokojni fra Vinko Prlić koji nas je oduševljavao svojom angažiranošću. Nakon povratka u Široki Brijeg, početkom srednje škole, upisao sam se u Framu koju je tada kao duhovni asistent preuzeo fra Sretan Ćurčić. Radio je s nama vrlo kvalitetno, a posebno na duhovnom planu što je kasnije urodilo i s nekoliko duhovnih zvanja. Ja sam se ubrzo nakon srednje škole zaposlio. Iako mi je na poslu bilo super, tražio sam se i dalje. Otkrivao sam da me ovaj poziv privlači.

Kroz molitvu, misu, čitanje Božje Riječi i odlaske na duhovne seminare učvrstio sam se u odluci oko poziva. Tu mi je puno pomogao i moj brat koji je prije mene krenuo ovim putem.

Na koji način si sve ovo priopćio roditeljima i prijateljima? Kakve su bile njihove reakcije?

Što se tiče roditelja odluku o svom pozivu nekako sam im to spontano priznao. Vidjeli su na meni tu promjenu i, iako je bilo u meni malo straha kako će to podnijeti, nije bilo problema jer je već brat otišao pa su lakše podnijeli moj odlazak. Bili su mi i ostali potpora. Prijateljima sam obznanio kasnije. Znalo je samo nekoliko bliskih prijatelja s kojima sam o tome razgovarao. Ostalima sam rekao nakon što mi je odobrena zamolba za primanje u postulaturu. Pozitivno su reagirali iako im je rastanak teško pao jer sam krenuo ovim putem sa 31 godinom pa smo nakon višegodišnjeg druženja morali reducirati svoje susrete.

Proveo si godinu dana u samostanu u Mostaru. Jesi li imao kušnje? Što je bilo najteže?

Prva godina u formaciji provodi se u samostanu u Mostaru i zove se postulatura. Tu godinu moramo proći svi mi koji nismo bili u srednjoj školi u sjemeništu. Tijekom te godine gledamo izbliza život fratara i pred kraj te godine donosimo odluku o nastavku svog puta. U toj godini smo i dalje odjeveni kao civili, tj. ne nosimo habit. Imamo nastavu i još drugih zaduženja da se pripremamo za budući život. Moram priznati da mi je ispočetka bilo teško najviše jer sam prije odlaska bio dugo zaposlen i mogao sam sebi prilagoditi dosta toga. Sad moram učiti živjeti u velikoj zajednici. Kroz molitvu, misu, razmatranje Svetog Pisma uspio sam to sve proći. Tu su i braća koja su uvijek podrška jedni za druge pa sam otkrio koliko znači imati zajednicu jer ona pojedinca izvuče i pomogne mu.

Nakon Mostara imao si godinu kušnje na  Humcu. Kako ovu godinu opisuješ? 

Na Humac se ide nakon provedene godine u Mostaru. Ova se godina zove novicijat ili godina kušnje i na samom početku na misi oblačimo habit. Trudimo se tijekom te godine živjeti kao redovnici. U ovoj godini još više učimo o sv. Franji te se pripremamo i na prve zavjete. Ta je godina jedinstvena u životu svakog redovnika. Usudim se reći pa i najljepša jer tek nakon nje dolaze veće obveze od školovanja pa do djelovanja kao svećenik. U ovoj godini dosta smo odvojeni od svijeta kako bismo kroz više molitve i sudjelovanja u redovničkom načinu života uspjeli dublje promisliti o svom pozivu. Meni ona osobno predstavlja priliku da još više produbim svoj odnos s Gospodinom i kroz ovu godinu sam imao priliku učvrstiti svoj poziv.

Vidim da Bog ima plan za svakog od nas i samo treba ustrajati na tom putu.

Uskoro krećeš i na studij. Očekivanja?

Da, upisao sam se na KBF u Zagrebu. Smjer je filozofsko – teološki od pet godina nakon čega me čeka i godina dana prakse i nekoliko ispita. Nakon poduže pauze od učenja bilo me je strah kako ću studirati. Ali pošto sam morao položiti državnu maturu vidio sam da se to može, ako se hoće, uz dobru volju i molitvu. Osim toga, kad Gospodin poziva na neki put, on neće nikoga ostaviti bez pomoći i u najtežim trenucima.

U 21. stoljeću, što misliš kako svećenik može pomoći čovjeku i društvu? 

Danas kad smo svjedoci brzih promjena posebno putem tehnologije i medija i kada je sve veći broj ljudi na društvenim mrežama vidim da je tu i za nas svećenike prilika da se angažiramo u evangelizaciji preko tih kanala. Vidim da su ljudi željni kvalitetnog duhovnog sadržaja. Moramo osmisliti i susrete za rad po grupama kroz koje će se ponuditi kvalitetan duhovni sadržaj da ljudi kroz to crpe snagu za živjeti ovim užurbanim načinom života i da odole sve većim životnim iskušenjima. Svi se brzo praznimo jer provodimo puno vremena prateći toliko tih vijesti koje nas bombardiraju sa svih strana. Potrebni smo običnom čovjeku da pružimo riječ ohrabrenja, da mu donesemo nadu u život i bolju budućnost.

(www.jabuka.tv | Mario Pinjuh)

11 komentara

  • Neka Isus dragi vodi tebe i tvog brata i da budete vjerni navjestitelji Isusove rijeci u svojim zivotima…
    A Majka Bozja da vas zaogrne svojim plastom i cuva od svakoga zla i napasti svake.
    Bog vas blagoslovio

  • One vrijednosti koje Crkva promiče u društvu, prvo treba nastojati živjeti u svome zajedništvu.Crkva treba pokazati primjere u svom nutarnjem životu,kao na primjer solidarnosti prema svojim članovima.
    Puno je tog Crkva učinila ali treba još puno toga učiniti.
    Treba naći odgovore na pitanja kako se još bolje organizirati i odgovoriti na te potrebe da bude još veća solidarnost, pomaganje i zajedništvo kojem Crkva teži.
    Svećenici Kristove Crkve u tom smislu su oni “prvi”koje društvo promatra i posmatra i od kojih očekuje da u njih unese one ljudske i kršćanske vrijednosti koje su same zajedništvo-Kristovo zajedništvo!
    Crkva je zajedništvo svih krščana(communio),jer smo svi mi kršćani braća i to doista i jesmo po Isusu Kristu i u Isusu Kristu.
    To je zajedništvo ne samo iste vjere, istih sakramenata, nego također zajedništvo u međusobnoj životnoj komunikaciji.
    Dakle, komunikacija jednog života kojeg utjelovljuje sam Isus Krist koji je glava Crkve i temelj te komunikacije i tog zajedništva.
    Kršćanima trećeg tisućljeća Crkva je uvijek novi izazov i nova Nada isto kao i onim kršćanima dvadesetog ili nekojeg drugog stoljeća kojima je Crkva bila privlačna iz ljubavi prema bratu čovjeku a ne samo poradi institucionalne forme koje bi mogla zanemariti brata čovjeka ,budući da smo pred Bogom upravo zato što smo krščani, djeca Njegova svi, jednakog dostojanstva.
    CRKVA JE NAROD BOŽJI.Laos, što je grčka riječ-znači narod!
    Svaki svećenik, svaki biskup, pa i papa , dio je tog Božjeg naroda kao i svaki laik koji je unutar tog naroda , te Crkve, ne negdje izvana nego unutra.
    Svi imamo istu jednakost, isto dostojanstvo djece Božje jer smo krštenjem ušli u Crkvu i postali dionici KRISTOVA USKRSLA ŽIVOTA.
    I ta Nada, taj optimizam , nije optimizam samo radi optimizma nego je taj optimizam moguć samo zbog živog Isusa iz Nazareta.
    On je jedna vječna poruka, univerzalna poruka koju Sveta Crkva odašilje u svakom vremenu za svakog čovjeka pa tako i za današnjeg suvremenog čovjeka, kršćanina trećeg tisućljeća.
    On je jedini istiniti i jedini pravi odgovor na sva naša pitanja, sve naše dvojbe i nedoumice, na sva naša ljudska i religiozna traženja.
    ON, svojim je životom posvjedočio ljubav prema čovjeku, onu ljubav koja je temelj vječnosti po kojoj život nikad ne može nestati.
    Stoga će i današnje lice Crkve isto kao i sutrašnje “morati” biti pomlađeno i da će još više sličiti licu Uskrslog Gospodina.
    Crkva Uskrslog Gospodina mora biti dinamična, živa , mora se buditi i razbuditi u trećem tisućljeću po uzoru na velike redove u povijesti Crkve koji su je budili u Sili i Snazi Duha Svetoga na putu zajedništva po Isusu Kristu ka vječnom Ocu.

Odgovori na yx X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.