Malo je onih koji ne znaju tko je Goran Ipe Ivandić, no samo rijetki su imali priliku dotaknuti intimu tragično preminulog bubnjara najpopularnijeg rock benda bivše Jugoslavije čiji je život misteriozno skončao skokom s osmog kata hotela Metropol ratne 1994. u Beogradu.
Upravo ti rijetki protagonisti su dokumentarnog filmua ”Izgbljeno dugme” koji je u srijedu navečer premijerno prikazan u Hrvatskoj na ZagrebDox festivalu. Linearne radnje, film kroz ispovijesti Ipinih najbližih suradnika, prijatelja, bivših ljubavi i sestre kronološki priča o nastanku i razvoju fenomena Bijelog dugmeta te odrastanju nesvakidašnjeg talenta, ”gorostasnom” i povučenom dječaku iz vareške radničke obitelji koji preko noći 70-ih postaje jedna od najvećih zvijezda ovih prostora i kasnije kontroverzno, za opomenu tadašnjoj mladeži, biva osuđen na tri i pol godine zatvora zbog uživanja hašiša.
– Zašto baš Ipe? Zato jer je Bijelo dugme bio najpopularniji bend, a on sam virtuozni bubnjar i njihova najintrigantnija osobnost. Bilo bi nemoguće ispričati sve o Bijelom dugmetu pa nam se činilo pametnijim o grupi govoriti kroz prizmu jedne osobe – otkrio je Robert Bubalo koji s Renatom Tonkovićem i Marijom Vukadinom potpisuje režiju i produkciju ”Izgubljenog dugmeta”.
Njima trojici bilo je potrebno punih pet godina da se na sedam lokacija susretnu s bivšim ”dugmićima”, mnogim zvijezdama bivše scene poput Momčilom Bajagićem-Bajagom, Borom Đorđevićem, Draganom Jovanovićem-Krletom iz Generacije 5, ali i Ipinom sestrom Goranom Ivandić te bivšim djevojkama Amilom Wiiland i Irhadom Sulejmanpašić kako bi djelić po djelić složili slagalicu Ipinog života. Uključivao je to i boravak u omiljenom beogradskom hotelu i restoranu Bijelog dugmeta, kopanje po novinarskoj, policijskoj i sudskoj arhivi…
– Bilo je jako teško nagovoriti neke ljude da stanu pred kamere. Slađana Milošević je odbila. S Amilom sam pregovarao punih godinu dana. Onda mi je iznenada poslala mail da pristaje. Odmah smo kupili kartu za London i sjeli u avion – prisjetio je Tonković koji kaže kako niti Irhadi nije bilo lako otvoriti dušu i to u istom sarajevskom lokalu ”Karaka” u kojem je posljednji put susrela svoju bivšu ljubav.
Nije bilo jednostavno niti, prisjetili su se autori, selektirati scene i pojedine izbaciti iz konačne verzije. A jedna od onih koja nije prošla emilinaciju je i intervju s Borom Đorđevićem.
– Dok smo snimali s Borom, netko je zakačio rasvjetu koja mu je pala pored glave i umalo izbila oko – otkrili su Bubalo i Tonković ne pretjerano ugodnu anegdotu sa snimanja.
Ipak, jučer nisu krili zadovoljstvo pogotovo jer bi se film za 14-tak dana trebao pojaviti u redovnoj kino distribuciji.
– Reakcije su pozitivne, a primili smo poziv čak i iz Rusije. No interes je dakako najveći na području bivše Jugoslavije gdje ćemo film prikazivati i na festivalima – najavili su autori, svjesni da privatni novac koji su uložili teško mogu vratiti. Ali to ih ne brine. Bitno je da su legendi kakav je bio Ipe konačno odali poštovanje kakvo je zaslužio.
Povučen mladić kojeg su svi voljeli
Riječi Ipinih poznavatelja britko su i nenametljivo, scenu po scenu, uz neprekidnu podlogu hitova benda, kroz film rasvjetlile karakter povučenog mladića koji je naglo postao zvijezda i okosnica fenomena Bijelog dugmeta te žrtva klišeiziranog sex,drugs&rock and roll životnog stila. Ipak, nije mnogo promijenio karakter. Kako je ustvrdio jedan od njih, bio je tih i nenametljiv, progovorio bi samo kad bi imao što da kaže i to s dozom humora, čovjek kakvog bi svatko poželio znati.
Nažalost, mladića koji je od publike dobivao veće ovacije negoli Bebek i Bregović, sklonost prema hašišu odvela je do isceniranog uhićenja koje je, što je odavno jasno, tadašnja vlast iskoristila za opomenu ostalima. Tri i pol godine zatvora Ipu su, slažu se oni koji su ga poznavali, ”ugasile”. Loša karma slijedila ga je i u poslu pa je posudio novac od ljudi kojima se ne smije dugovati. Kamate su neumoljivo rasle sve do kobnog 13. siječnja 1994. kada je njegovo beživotno tijelo pronađeno ispred hotela u Beogradu. Je li se ubio, kako kaže službeno policijsko izvješće, ili je smaknut, kako vjeruje većina koja ga je poznavala, pitanje je koje će, vjerojatno zauvijek, ostati neodgovoreno.
(Vecernji.hr)
joooooj, ovog Roberta, nikako ga prokuvat. Vazda sam oko njega na nekoj vagi, ali nedavni članak o Kemalu “kockaru” me uvjerio da njemu ipak fali puno toga. Ali ipak, dečko iz Turčinovića sa purgerskim naglaskom se često nađe u društvu ovih filmaša i sličnih. Možda se ja varam??