Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan bio je nekoć proglašen “Europljaninom godine”, no to bi se danas teško moglo dogoditi. Nedvojbeno je favorit na nedjeljnim izborima u Turskoj, ali njegova blistava karijera još može biti okaljana. Gotovo 16 godina Erdogan kroji sudbinu Turske, pobjeđujući na svim izborima na kojima je sudjelovao.
Kada je njegova konzervativna islamska Stranka pravde i razvoja (AKP) izgubila apsolutnu većinu u parlamentu na izborima u lipnju 2015., sazvao je nove izbore nekoliko mjeseci poslije i stare strukture vlasti ubrzo su se vratile na većinu koju su htjele.
Erdogan na nedjeljne predsjedničke izbore izlazi kao nedvojbeni favorit. No pitanje je može li dobiti više od 50 posto glasova u prvom krugu. U slučaju da bude prisiljen na drugi krug, to će biti mrlja na njegovoj uspješnoj karijeri.
“Europljanin godine”
Iz perspektive Zapada, Erdogan se dramatično promijenio. Godine 2004. belgijski tjednik European Voice proglasio ga je “Europljaninom godine”. Tadašnji njemački kancelar Gerhard Schroeder hvalio je njegovo “zagovaranje većih sloboda, bolje zaštite ljudskih prava i manje uloge države”.
Danas to izgleda kao davna prošlost i njegovi kritičari ističu da je on sada čista suprotnost tome. Oporba upozorava na njegovu autoritarnost, a Erdoganov moto je postao “Velika Turska treba snažnog vođu”. Erdogan je ostavio svoj pečat na Turskoj kao nijedan političar od njezina utemeljitelja, Mustafe Kemala Ataturka.
Odrastao u skromnim uvjetima u radničkom dijelu Istanbula
Rođen 1954. u obitelji s crnomorske obale, Erdogan je odrastao u skromnim uvjetima u Kasimpasi, radničkom dijelu Istanbula. Kao dječak prodavao je na ulici vodu i perece sa sezamom kako bi pomogao obitelji.
O njegovom ranom životu snimljen je film „Reis” (Vođa). Njegov ured tvrdi da na film nije imao utjecaja, no prilično sentimentalna slika koju film o njemu prenosi slična je onom kako ga vide njegovi sljedbenici.
Erdogana se prikazuje kao pravednog i religioznog čovjeka koji se žrtvuje kako bi pomogao siromašnima, prvo u Kasimpasi, a poslije širom Istanbula nakon što je 1994. postao njegov gradonačelnik. Film završava 1999. njegovim uhićenjem nakon strastvenog govora u kojem je citirao kontroverznu pjesmu sa stihom “Minareti su naši bajuneti”.
Svaki Turčin zna kako mu je politička karijera nakon toga doživjela uzlet.
Uspješan premijer
Godine 2002. Erdogan je doveo AKP, čiji je bio jedan od osnivača, na vlast. Iduće godine postao je premijer, ostavši na toj dužnosti do 2014. Erdogan se zasigurno može hvaliti uspjesima koje je ostvario na čelu turske vlade. Turska je doživjela brz gospodarski rast. I on ju je vodio prema Europi.
Smrtna kazna ukinuta je 2004., nedugo nakon što je preuzeo dužnost, a 2005. otvoreni su pregovori o pristupanju EU-u. Dok je velik dio Bliskog istoka tonuo u kaos, njegova vladavina dokazala je da islam i demokracija ne moraju biti u proturječju.
Erdogan je započeo mirovni proces sa zabranjenom Kurdistanskom radničkom strankom (PKK). No proces je u međuvremenu propao, a nasilje eskalira od sredine 2015.
Obećava “novu Tursku”
Budući da u statutu AKP-a piše da se dužnost premijera ne može obnašati četiri puta zaredom, kandidirao se za predsjednika države 2014. i pobijedio na prvim izravnim izborima za tu dužnost. Ali je njegov krajnji cilj bio preobražaj Turske iz parlamentarne u predsjedničku republiku.
Do sada ga ništa u tome nije moglo zaustaviti, čak ni pokušaj državnog udara u srpnju 2016. Tada je uveo izvanredno stanje i dao uhititi desetke tisuća ljudi, uključujući novinare koji su kritizirali vlast. Stotine tisuća javnih djelatnika ostale su bez posla.
Od tada, kako je sve više europskih čelnika počelo kritizirati njegovu autoritarnost, okrenuo se od Europske unije, optužujući je da namjerno koči pristupne pregovore. Spominje čak i mogućnost ponovnog uvođenja smrtne kazne, što je očito odbacivanje europskih vrijednosti i trenutačno bi označilo kraj bilo kakvim izgledima za članstvo u EU-u.
Sugerirao je također da bi mogao održati novi referendum o prekidu pristupnih pregovora. Preuzimajući dužnost predsjednika 2014., Erdogan je obećao “novu Tursku” i slao pomirljive signale svojim protivnicima. “Ostavimo stare sukobe iza sebe u staroj Turskoj”, govorio je.
Politički jaz u zemlji veći nego ikad prije
Ali politički jaz u zemlji danas se čini većim nego ikad prije, a jednako vrijedi i za odnose s EU-om. Pobijedi li Erdogan na predsjedničkim izborima, to bi bio vrhunac njegove karijere. Nakon izbora će, naime, biti uveden novi predsjednički sustav.
Erdogan je oženjen Eminom i imaju dvojicu sinova i dvije kćeri.
(Hina)
Ma Erdogan je politička prošlost ,samo što to on još ne zna ili nije svjestan.
Neću ga proglasiti političkim mrtvacem jer nije pristojno ni ljudski žive ljude makar figurativno mrtvim prozvati.
On je politička prošlost jer se zamjerio tolikim moćnicima u svijetu koji će ga kad tad skinuti s vlasti.
Moćna američka administracija koja drma i danas Europom nikad ne će dopustiti da s enekoć jaki saveznik NATO-a, odmetne od njih i prijeđe na stranu Rusije.
Još kad se k tome uzme tradicionalna turska netrpeljivost prema Rusiji i ruskom narodu onda je to sad zasad isključivo brak iz interesa koji ne može dugo potrajat.
Turska je uvijek bila na strani zapadnih sila a protiv Rusije ali sada se to jako promjenilo jer je Erdogan u cilju jačanja islamskih tradicionalnih (osvajačkih) apetita pokušao i pokušava Tursku proširiti utjecajem na sve zemlje nekdašnjeg okupiranog djela svog islamskog imperija.
Našao je saveznika sad zasad u Rusiji koja također ima svoje interese u dobrom djelu Europe.
To je potpuno pogrješna politika koja će rezultirati krahom turske vanjske politike na svim bitnijim sadašnjim mjestima turskih uplitanja u susjedne države a sve će na kraju rezultirati i unutarnjim urušavanjem Erdoganova velikoturskog imerijalističkog političkog plana.
Moćna američka politička administracija koja tradicionalno podržava jaku tursku vojsku kao faktorstabilnosti i jamca proameričkih interesa u tom dijelu svijeta sigurno neće mirno gledati kako se turska vojska pretvara u stranačku vojsku koja vuče poteze koji se itekako kose s američkim strateškim dugoročnim interesima na tom prostoru.
Stoga je samo pitanje kad će ga maknuti s tog položaja i dovesti ponovo svoje “kadrove” u vrh turske vojske i politike.
Zamjeriti se Amerkancima, Izraelcima, Parizu, Berlinu i Londonu i misliti kao ćeš dugo ostati na vlasti može netko tko ne shvaća bit današnje velike politike i kako ona funkcionira.
Stoga je samo pitanje kad će ga maknuti one zapadne sile i silnice kojima je on priko noći okrenuo leđa.Još kad se vidi okretanje i odmak današnje Erdoganove politike od stoljetne politike Ataturka koji je Tursku okrenuo zapadu i modernizirao je ,ostaje samo jedan zaključak a taj je da je Erdogan htio on to ili ne , znao on to ili ne -već politička prošlost.
Turska je usprkos Erdoganovim neskrivenim velikoosmanskim ambicijama i težnjama da postane jaka regionalna sila, ipak premala da bi predstavljala u vojnom smislu neku značajniju silu.
Bez zapadne vojne pomoći i modernog zapadnog oružja ona ostaje uski drugorazredni igrač u srazu s modernim zapadnim državam i moćnim vojnim silama s jedne strane ili pak prema Rusiji ,gledano s druge strane.
Stoga , tko god danas igra s ERDOGANOM BILO KRATKOROČNO ILI (GOTOVO NEMOGUĆE) dugoročno, taj je zaigrao na pogrješnu kartu i sigurno gubi.
S te strane valja svakako spomenuti našeg BiH-a , strateškog Erdoganova savreznika Bakira koji je itekako zaigran i zagrijan za veliku i danas (kako on misli)moćnu ekonomsku i vojnu silu republiku Tursku koja je po meni tigar od papira.Turska vojska pod Erdoganom stagnira i sve je slablje naoružana, moderno oružje im nitko ne prodaje a ono najmodernije sve da imaju novca -nitko im neće prodati.
U vojsci je provedena čistka i najsposobniji časnički sloj je maknut i marginiliziran a dovedeni su stranački, ideološki i religijski podobni ljudi koji nisu ni stručni ni dorasli zadatcima , ni položajima kojima su obdareni.
U svakoj vojsci na cijeni je stručnost i sposobnost obnašanja visokih dužnosti i uspješno izvršavanje zadatih ciljeva kako bi se vojska bila spremna na sve zadatke.
S te strane turska vojska se ni po čemu ne može mjeriti ni sa pet puta manjom izraelskom vojskom koja je po učinkovitosti, znanju ,modernom oružju i manevarskim mogućnostima daleko ispred Turaka.
S iranskom vojskom današnja se turska nikako ne može mjeriti unatoč jakim sankcijama kojima je Iran izložen zadnjih desetljeća. Iran ima vrlo moćnu vojsku koja je svakako ojačana najmodernijim raketnim sustavima u vlastitoj i ruskoj produkciji.
Čak se ni jedan moćan Izrael ne usudi napasti sam Iran jer je to prevelik i pretvrd zalogaj za njega.
Turska ostaje drugorazredni igrač na svim tim prostorima unatoč jakim Erdoganovim političkim ambicijama.
Ekonomija im je jaka ali usprkos dvoznamenkastim ciframa gospodarskog rasta, narod tu nema nikakve velike koristi. Plaće su još male ili prosječne , životni standard je četiri ili pet puta manji nego onaj na zapadu i Turska dugoročno nema šanse postati nikakva značajna sila u bilo kom pogledu.
Erdogan je Tursku poveo u prošlost koja se uvijek ponavlja onima koji ništa pametno iz nje nisu naučili…
pa kako imaš volje toliko nadosirat?
ma on je gotov kako god okreneš,ako ga ne maknu amerikanci ,maknit će ga rusi.
To se kaže uličar i gotovo.
Pa ne moraš čitati ako ne možeš shvatiti i ako si ograničen.
To nije ni pisano za svakoga.Oni koji toj politici nisu dorasli da bi je razumjeli uvijek mogu šišati travu ili čuvati koze.