Ponavljaju se šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, poručuju zabrinuti Imoćani. Tad je s ovih prostora “trbuhom za kruhom” otišlo više od deset tisuća Imoćana. Njemačka i Švicarska postale im drugi dom.
Da se na ovim prostorima ponovno u zadnje dvije tri godine događa pravi egzodus iseljavanja pokazatelj su brojke. Grad Mainz ovih je dana zaželio dobrodošlicu tisućitom Imočaninu.
“Nema ovdje kruha, a tako smo se radovali životu u našoj zemlji”, kaže nam Imoćanin Marijan Kutleša koji odlazi u Wales.
I njegovo ime uskoro će stati na “Zid plača” na kojem su zapisana imena svih onih koji su napustili Imotsku krajinu. A pokretač ovog tužnog “spomenika” iseljavanju je Tony Rebić iz Vinjana Donjih.
“Puste suzu i proklinju…”
“Sve je onako u šali započelo kad mi je prije nekoliko mjeseci prijateljica otputovala u Njemačku. Nisam se uspio ni pozdraviti. Onako tužan jedno jutro gledam u ove proklete crvene cigle i napišem njezino ime. Uslikan i pošaljem joj uz pozdrav na ‘fejs’. A onda su počele stizati poruke: ‘A gdje je moje ime?’. Ma osjetio sam u tim porukama puno gorčine, inata i bijesa zbog odlaska”, priča nam Tony, koji je već na ovom tužnom imotskom zidu zapisao četristotinjak imena onih koji su otišli uglavnom put Njemačke, Irske i Norveške.
Dok pričamo s glavnim autorom tužnog imotskog zida, kolodvorom se šetaju stariji mještani.
“Obećanja nas ipak ne hrane”
“Opuste se tek kad misle da ih nitko ne promatra. Stave naočale i traže, a kad nađu nekog svoga: sina, unuka… trgnu se, zastanu, polagano okrenu i odlaze. Puno ih briše oči bez srama i sigurno u sebi proklinju tuđinu”, priča nam Tony.
Osvrćemo se, tražimo mlade, ali njih tu više jednostavno nema.
“Znate, kad krenem u ljekarnu po lijekove, onda se vraćam s punim vrećicama kao da sam bio u trgovini. Nosim za cijelo selo, samo starost ostala, sve što je moglo otišlo je preko granice”, kaže nam Tony i odmah nastavlja.
“Ne živi se, nažalost, od pustih obećanja političara, a mogli smo biti baš kako su nam predviđali – Provansa. Ma da je barem nekoliko manjih gospodarskih objekata sa solidnom plaćom, dio bi ih sigurno ostao na svojoj djedovini.”
Našu priču u tom su trenutku začula dvojica starijih Imoćana. Ne žele s imenima u novine, ali tužnog pogleda nam poručuju:
“Molim te, napiši da djeca naših političara nisu otišla. Onih što su im očevi bili u komitetu, partiji ili mjesnoj zajednici do devedesete i danas su na vlasti. Oni su svoje zbrinuli. Za nas ih nije briga…”
Tuzno i zalosno!
Nama u Slavoniji treba Kineski zid da stanu sva imena
Samo i dalje na izborima obavezno glas za HDZ…Isti vrag kao i kod nas,još malo u Hrvatskoj i Hercegovini će ostati samo bakice i djedovi i njihovi uhljebi po državnim firmama..Samo od koga više uzimati kad odu svi,ionako ste sve uzeli popljačkali vi velike hrvatine i domoljubi..
tesko majci kad ih ljena djeca kradu
tuga , tuga , tuga ,
Interesantno niko ništa ne poduzima
Biste li mogli, molim Vas, objasniti razlog pleonazma u naslovu: “egzodus iseljavanja”? Što bi trebala označavati ta besmislena sintagma “egzodus egzodusa” ili “iseljavanje iseljavanja” kad bismo na hrvatski jezik preveli ovaj latinizam (exeo, -ire, -ii, -itum; exodus, -us, m.) ili latinizirali njegov hrvatski sinonim “izlazak” ili “iseljavanje” (emigracija)?
Cilj je postignut, njima je cilj da se sve iseli, samo ne znam zašto,
Inače bi se zabrinuli
Mene osobno ovdje više nista ne drži, u džepu imam jos 30km i 25 dana do kraja mjeseca