Dvije obitelji iz Posavine dokaz su da stari zanati nisu otišli u zaborav

Stari zanati u Posavini nastajali su i razvijali se kao prijeka potreba vremena i života ljudi, ali s vremenom stari zanati odlaze u prošlost u neravnopravnoj borbi s modernim tehnologijama.

Ipak, neki su se zadržali i danas, kao što je košaraštvo, sa stoljeće i pol dugom tradicijom u Posavini. Posavina se, štoviše, pozicionirala i na karti Europe kao značajan prostor košaraštva. Ipak, takvo stanje nije sa zanatima kao što su krojač, kovač, tkalja…, piše Večernji list BiH.

Unikati ukrašeni rukom

Pronaći tkalački stan u Posavini danas je pravo umijeće, kao i zanatliju koji ručno ukrašava limarsku galanteriju. Samo su malobrojni još uvijek opstali zahvaljujući strpljenju i ljubavi prema zanatstvu. Među njima je i obitelj Ćehajić.

Iz Ibrahimove kreativne zanatske radionice već šest desetljeća izlaze unikatni primjerci rukom urešene limarije.

Nakon što sam izučio zanat u Brčkom, otvorio sam svoju radnju u Orašju 1960. godine. Sad izrađujem limarsku galanteriju, a dok sam bio mlađi, radilo se puno građevinskih poslova po Slavoniji i okolici. Prije je bilo mnogo više posla, zarade. Sada je i tehnologija puno toga preuzela, a poslije je krenula građevinska limarija – s nostalgijom se prisjeća vitalni umirovljenik, poznati oraški zanatlija Ibrahim, kojemu je uz minimalnu mirovinu to dodatni izvor prihoda.

U vrijeme kad je bila velika potražnja za pećima, uspijevali smo napraviti i tri komada dnevno. Ipak, ne žalimo se, a ovih smo dana i dvije peći uputili prema stradalom stanovništvu Turske kako bismo im pomogli u ovim teškim trenucima, kažu Ćehajići. Njihovi proizvodi nalaze put i do Švicarske kod onih koji traže kvalitetu, ali, nažalost, svoje znanje ipak nemaju na koga prenijeti, jer mladi, kažu, nisu zainteresirani.

Kad više ne budem mogao raditi, stavit ću ključ u bravu. Volio bih dati svoj alat nekome tko bi nastavio ovaj zanat. Sin i kći ne žive ovdje, ali da nema njihove pomoći, zaključuje Ibrahim – bilo bi puno teže.

Posavina – značajan prostor košaraštva

Tradicija košaraštva u obitelji Dominković iz Tolise duga je više od 150 godina. Ljubav prema starim zanatima, kojima prijeti izumiranje, još održava na nogama posavske zanatlije.

Unatoč neumoljivim kretanjima svjetskoga tržišta i “poplave” značajno jeftinijih plastičnih proizvoda te financijski turbulentnom vremenu, košaraštvo je jedan od zanata koji se još uvijek održava na nogama.

S oraško-domaljevačkog područja potječe nekoliko uglednih košarača koji izvoze svoje pletarske proizvode gotovo umjetničke vrijednosti diljem svijeta. To ne iznenađuje jer košaraštvo je jedan od starih zanata Posavine s možda najduljom tradicijom.

Anto Dominković iz Tolise, vlasnik tvrtke Pleteni namještaj Dominković, bavi se košaraštvom, baš kao što to činili i njegov otac, djed… Tako je tradicija košaraštva obitelji Dominković duga više od 150 godina. U tvornici kompletan namještaj pletu ručno. U foteljama toliškog pletača namještaja sjede brojne javne osobe iz svijeta glazbe, filma, sporta, estradne zvijezde. Ipak, ni jednoga od njegova četiri sina pletarstvo ne zanima. Antu jedino supruga Ružica vjerno prati i pomaže mu.

Proizvodnja desetkovana

Danas se košaraštvom u cijeloj regiji bavi 10% od prijeratnog stanja. Nekada se od toga živjelo, a danas, tko se uspio organizirati, uspio je i preživjeti. Nas nekoliko privatnika opstalo je i preuzelo proizvodnju koja je, zapravo, desetkovana u Posavini. Troškovi života daleko su premašili mogućnosti zarade, pa je i zanimanje sve više opadalo. Imam četiri sina od kojih ni jednog ne zanima ovaj zanat. Mlade u Posavini baš i ne zanima ova oblast ni stari zanati, zaključuje Dominković.

(www.jabuka.tv)