Danijela Ucović: Za određeniju likovnu scenu treba osnaživati lokalnu likovnu zbilju

Danijela Ucović viša je asistentica na Studiju povijesti umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru i članica Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine. Voditeljicom je projekta pod nazivom Stalni postav Galerije kraljice Katarine Kosače, kojim se restauriralo i zaštitilo posve zapušteno – a izuzetno vrijedno – umjetničko blago koje je bilo prepušteno propadanju u ostavama Hrvatskoga doma Herceg Stjepan Kosača u Mostaru.

Prigodom Okrugloga stola koji je 15. prosinca 2016. godine organiziralo Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine, poveo se razgovor o Hercegovačkoj likovnoj sceni. Povodom toga, Danijela Ucović na stranicama Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine objavila je tekst Ima li ili nema likovne scene u Hercegovini? koji je bio vrlo dobro prihvaćen u javnosti. Za portal Jabuka.tv Danijela Ucović govorila je o likovnim umjetnostima u Hercegovini, stanju likovne scene, perspektivama razvoja likovnih umjetnosti te ulozi povjesničara umjetnosti u sferi likovnoga stvaralaštva.

Za početak, molimo Vas da nam kažete nešto o Vašem radu i užim interesima.

“Znanstvena grana za koju se profiliram u doktorskom radu je moderna i postmoderna sakralna arhitektura u Bosni i Hercegovini (sakralna arhitektura Zlatka Ugljena). Pored formalne analize određenih objekata i geneze njegova stila, pokušavam objasniti arhitekturu posredstvom kulture sjećanja i time pridonijeti jasnijem razumijevanju te arhitekture koja je na direktan i indirektan način duboko involvirana u našu svijest i svakodnevno djelovanje. Međutim, sudjelujući na različitim kolegijima u nastavi na Studiju povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru dotičem se raznih tema iz svih perioda i sfera likovnoga stvaralaštva.”

Članica ste Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine. Koliko je povijest umjetnosti kao struka afirmirana u našoj sredini? Ima li “posla” za povjesničare umjetnosti?

“S obzirom na široki dijapazon interesa povijesti umjetnosti, stručnoga djelovanja nema dovoljno, no to nije čudno s obzirom na to da je do unatrag dvadeset godina bilo svega nekoliko aktivnih povjesničara umjetnosti. ‘Poslanje’ povijesti umjetnosti nije samo u čitanju knjiga i pregledavanju slikovno bogatih publikacija… U biti, ono tek nakon toga i počinje. Ona nije tu da se u nježnom zanosu divi umjetničkim ljepotama. Upravo suprotno, povijest umjetnosti mora biti itekako društveno angažirana i kritična prema onome što bi moglo i trebalo biti bolje, a nije. Povijest umjetnosti se, kao i ostale znanosti, i u svojoj teoriji i praksi stalno mijenja. Osnivanje DPUmH-a važan je korak prema afirmaciji struke čija su istraživanja i doprinosi potrebni svakom segmentu društva, počevši od javne arhitekture, urbanizma, obrazovanja, zaštite kulturne baštine, muzejskih i galerijskih djelatnosti…

Međutim, sigurno je da će se to ubuduće promijeniti jer – nakon dvije godine od osnivanja DPUmH-a – situacija se već vidno mijenja. Važno je da šira javnost postane svjesna da povjesničari umjetnosti postoje u Hercegovini, da saznaju čime se oni bave i čemu mogu pridonijeti u našoj sredini.
Čini mi se da posla ima dovoljno, samo ne znam koliko se može zaraditi na tome. Prostor za djelovanje nije upitan, pogotovo za one koji žele učiti i usavršavati se, ali financijska naknada najčešće – ili gotovo uvijek – nije zadovoljavajuća i recipročna uloženom, osim ako netko nije u zaposlen u nekoj firmi ili instituciji, što nije čest slučaj.”

Što mislite o likovnim umjetnostima u Hercegovini? Koje su žarišne točke, a koji gorući problemi?

“Mislim da je šarolika i ambivalentna. Mjesta u kojima je likovna umjetnost – u smislu galerijskoga izlaganja – najistaknutija su Mostar, Široki Brijeg, Trebinje i Čapljina. Problema je mnogo pa ću spomenuti samo neke. Prije svega, treba raditi na osnaživanju lokalne likovne zbilje, odnosno zahtijevati da državne institucije maksimalno podrže ljude koji se obrazuju i žive u Hercegovini, jer je njima potrebno povjerenje i podrška kako bi se više profilirali i djelovali u regionalnom kontekstu. Također, problem je i u deprofesionalizaciji; važno je da normative određuju ljudi iz struke, a ne tko god stigne ili da ih se određuje prema neprofesionalnim i neetičnim kriterijima. Problem je u tome što se vrlo često valorizira forma, a ne sadržaj. Problem je što se kvaliteta izložbe, odnosno izloženih djela, mjeri manifestacijom otvorenja, a ne sadržajem. Problem je u nedovoljnoj komunikaciji i protočnosti. Ipak, nismo mi izdvojeni i čini mi se da se i druge sredine susreću s ovakvim problemima… Ali, moram naglasiti da su svi ti problemi rješivi.”

U nedavno objavljenom tekstu – Ima li ili nema likovne scene u Hercegovini? – pisali ste o Hercegovačkoj likovnoj sceni. Nekako niste skloni prihvaćanju toga termina. Zašto?

“Mislim da neki povjesničari umjetnosti, među kojima sam i sama, imaju malo „krući“ stav po tom pitanju u odnosu na likovne umjetnike. Moj osobni stav je da likovna scena kao društveni fenomen traži veću artikuliranost nego što je sada ima. Temeljna važnost neke likovne scene je produkcijska kvaliteta, što u Hercegovini imamo. Međutim, postoje i drugi čimbenici koji je određuju, a u kojima zapinjemo, odnosno na kojima trebamo više raditi: gostovanje naših umjetnika u većim umjetničkim centrima (u regiji su to Zagreb, Beograd, Sarajevo…), povezivanje s njima i razmjena iskustava, veći interes publike, konkretnija likovna kritika, javne rasprave, profesionalnije galerijske djelatnosti, snažnije tržište, više žiriranih i tematskih izložbi… Možda ovo zvuči preambiciozno, ali sigurna sam da se većim zalaganjem može sve unaprijediti…

Nepotrebno je i nemoguće strogo definirati neku likovnu scenu jer je ona uvijek fluidna i promjenljiva, ali je možda treba stabilizirati i učiniti značajnijom i vidljivijom svim ljudima, a ne samo njezinim protagonistima. Želim naglasiti da se entuzijazmom i zalaganjem pojedinaca u zadnjih par godina situacija mijenja na bolje i iskreno vjerujem da će se ta uzlazna putanja nastaviti.”

Na kraju, je li umjetnost potrebna Hercegovini?

“Mislim da ovo pitanje treba postaviti ljudima iz državnih institucija koji upravljaju kulturnom politikom i zamoliti ih da daju iskren odgovor pa ćemo se u odnosu na njihov odgovor, mi iz domene likovnih umjetnosti i povijesti umjetnosti, postaviti u daljnjem djelovanju.”

(www.jabuka.tv)