Dan nakon smrti hrvatskog vojnika u Afganistanu: Josipova misija trebala je biti sigurna

U kući preko puta također je golema tuga. Josipova prateta Anđela upravo pali svijeću.

Krenula sam na grob zapaliti svijeću svojim pokojnima, a sada je palim Josipu, rekla je kroz suze i pozvala novinare Jutarnjeg lista da uđu.

Otkrila je da je Josip bio divno i mirno dijete te da je živio urednim obiteljskim životom.

Bože, zašto se ovo dogodilo. Mislili smo, još malo i doma je, prošlo je već gotovo četiri mjeseca, brzo će to završiti. Otac mu je bio hrvatski dragovoljac, ali nije bio na ratištu, a Josip je prvi iz obitelji koji je ikada završio u vojsci. Ima i sestru. Svi su zajedno živjeli, majka, otac, sestra, Josip, dijete i supruga. Otac radi u Beču, ispričala je uplakana Josipova prateta, sestra njegove bake.

Dodala nam je kako se s Josipom baš nedavno čula. Zadrikivali su ga što je malo pustio bradu, a on je u šali odgovarao da je to učinio kako bi bio sličniji “onima”.

Onoj zvjeradi koja ga je na kraju ovako okrutno ubila, zavapila je prateta Anđela dok je u mobitelu nervozno prelistavala fotografije Josipova preslatkog sina.

Pogled joj se zaustavio na jednoj fotografiji koju joj je upravo poslala jedna od rođakinja. Na njoj Josip i supruga, osmijeha razvučenih od uha do uha, grle tek rođenog sina, s ljubavlju u očima kakvu mogu osjetiti samo roditelji. Gorko zaplače, pa ode u kuću umiti se i obrisati suze.

Josip je u vojsci bio samo pet godina. Ovo mu je bila prva međunarodna misija otkako je položio prisegu i postao pripadnik Zapovjedništva specijalnih snaga, postrojbe poznate i kao Commando.

I baš prvi put da ode pa se ovakvo što dogodi, klima glavom u nevjerici gospođa Anđela dok promatramo smjenu vojnika koji svako malo pristižu, pa odlaze i opet dolaze u ovo do jučer mirno naselje.

Josip Briški je rođen u Sesvetama gdje je završio Osnovnu školu Luka, a poslije se odlučio pridružiti Hrvatskoj vojsci. Htio je i tu biti najbolji što može pa se krenuo obučavati za pripadnika najelitnije vojne postrojbe u Hrvatskoj.

Kada je saznao da ide u Afganistan, nikome u obitelji nije bilo svejedno. Pogotovo jer je odlazio u rat, ostavljajući iza sebe tek rođeno dijete i suprugu. Zato mu je obitelj netom prije odlaska pripremila oproštajnu zabavu koja će se u Sesvetama još dugo pamtiti, ali, nažalost, više ne po slavlju.

Stvarno je imao lijepu oproštajku. Veselili su se, bilo je i glasno, cijelo naselje je grmjelo od glazbe i smijeha do dugo u noć, ali nitko se od susjeda nije bunio niti zvao policiju, baš nikome to nije smetalo jer smo znali kamo odlazi naš Josip. U rat. Svi smo se veselili da će nam se vratiti, možda i napraviti feštu za povratak, a sada ga više nikad nećemo vidjeti, ispričala je jedna utučena susjeda.

Stariji mještanin rekao je kako je Josipova misija trebala biti sigurna.

Znam da naši vojnici ne idu u borbene misije. Zato nam i nije jasno što se dogodilo, kako je Josip postao naš prvi vojnik koji je ovako strašno završio. A opet, čim navučeš uniformu i odeš u drugu zemlju, glava ti je u torbi, sjetno je dodao.

U obližnjim kafićima također muk. Priča se samo o Josipu. Slabo su ga poznavali, naročito oni stariji, jer kažu da u kafiće nije zalazio. Vodio je, ističu svi koji su ga poznavali, pravi mirni obiteljski život i nikad nije stvarao probleme.

A moj dobar prijatelj baš sada, u rujnu, treba ići u misiju. I što da mu sada čovjek kaže?,  zamišljeno pita mlađa stanovnica Sesveta.

(www.jabuka.tv)