Crouch iz Tomislavgrada: Ivan Krstanović – legenda HNL-a kojoj se više ne podsmjehuju

Tko je ovaj, upitao se netko dok je na teren Veslačke istrčao dobroćudni gorostas (196 cm). I doista, te 2008., dok je otužni vitez NK Zagreb bio praćen čak i na treninzima, njegova je pojava mnoge ostavila u šoku.

Polako, vidjet ćeš, ovaj će čovjek jednom biti najbolji strijelac lige…, samouvjereno me potapšao po ramenu tadašnji trener “pjesnika” Luka Pavlović.

Negdje kao svjetionik malo dalje stršio je Ivan Krstanović, bivši nogometaš NK Široki Brijeg. S 25 godina stigao je iz Posušja, tiho i polako. Na stražnji ulaz, bez pompe, uz karakteristike napadača kojeg tek treba istesati.

Mnoge kretnje i pokrete naučio sam tek tada. Rekao bih da sam u punoj nogometnoj zrelosti postao ozbiljan napadač. To mogu zahvaliti Pavloviću, uronit će u duboka sjećanja, dok vrti film nevjerojatne karijere. Jer, da, Krle je malo-potom krenuo tresti mreže, zaradio je nadimak Crouch iz Tomislavgrada, a 2011. je postao najbolji strijelac lige, čime je zaradio transfer u Dinamo.

No, i tada, Krstanovića se voljelo podcjenjivati. Zapravo ga se otpočetka njegove HNL karijere, centaršutima gađalo – skepsom.

Istina, podcjenjivali su me, omalovažavali, ali svima sam očitao lekciju na travnjaku. Iako, nisam se previše niti opterećivao, svjestan svojih vrlina i mana. Meni je HNL bila san, bio sam dječak iz Hercegovine koji je sanjao da će jednog dana igrati “doma”, u Hrvatskoj. I želio sam svima pokazati da vrijedim, rekao je Krstanović.

Što i jest. I to s kamatama. Jer čovjek koji je u siječnju proslavio 36 godina, a upravo u Slaven Belupu piše već šesti prvoligaški staž (Zagreb, Dinamo, Rijeka, Zadar, Lokomotiva), svugdje je zabijao. Iako ga se nerijetko i krivo koristilo… I iako je, što ne priliči njegovoj osobnosti, a znamo ga već preko deset godina, često bio svojevrsni “veliki od skandala”. Prijepor sa Zagrebom oko raspodjele transfera u Dinamo, pa izbacivanje iz lože, pa sukob s Armadom…

Po naravi sam miran i staložen, ali istina je i da ja nisam dao na sebe, premda, neke su stvari prenaglašene, čak i izmišljene. Kada se pisalo o incidentu u svečanoj loži u Maksimiru, govorilo se da se nisam želio ustati članu Skupštine čije je to bilo mjesto, no istina je da se nije radilo o meni; čovjek koji je sjedio pored mene je zauzeo taj stolac. U Rijeci sam bio nervozan što malo igram i na utakmici sa Zadrom sam neprimjereno reagirao i pokazao bosanski grb. No, i tada sam zabio 13-14 golova i na kraju s navijačima Rijeke ostao dobar, iako mi Armada i danas možda zamjera…

Kao što mnogi zamjeraju njemu što nikada nije prešao “preko grane”. A ponuda je bilo, itekakvih.

U điru je svojevremeno bio talijanski drugoligaš Varese, ali od toga nije bilo ništa. Kasnije se bio javio i klub iz Irana, sve je već praktički bilo dogovoreno, no na kraju sam ostao. Javio se i klub iz Indonezije u kojem bih postao najplaćeniji igrač lige, ali sam se ipak zahvalio. Nekako je uvijek prevladala – nostalgija. Meni je ovdje bilo lijepo, i još mi je lijepo. I iako sam mogao zaraditi više novca, nikad nisam zažalio. Živim potpuno miran sa svojim odlukama, ne budim se noću jer sam uvijek odabirao srcem…

Kao i onda kada je jedini put bio blizu “grane”. Pojavio se, naime, interes Sheffield Wednesdaya i Otok je zvučao savršeno.

Zvao me Milan Mandarić i ta me opcija zaintrigirala jer ipak je to Engleska, kolijevka, no propalo je jer nisam dobio radnu dozvolu, objašnjava Krstanović.

Zbog njemu svojstvenih razloga: Tada ga se vabilo u reprezentaciju BiH, imao je otvorena vrata da zaigra za zemlju u kojoj je rođen, ali… Godi mi interes BiH i velikog Safeta Sušića, ali ipak srce vuče da igram za Hrvatsku, poručio je 2015. godine. Pogreška? Ma kakvi!

Tada me zvao i Bilić i jednom me prilikom stavio na širi popis Vatrenih. Iako nikad nisam stigao dalje od toga, meni je to jedna od najvećih uspomena u karijeri. I ništa se ne mjeri s time, pa i činjenica da bih možda igranjem za BiH dospio do Sheffielda. Poštujem sve, ali…

Ovako je, dakle, postao prvoligaški nomad, stekao status ikone, a u minulom je kolu postigao svoj 83. pogodak u HNL-u, a drugi u tri nastupa za novi klub, čime je dospio na 10. mjesto vječne ljestvice strijelaca. Ispred njega stoje Dodik (84), Špehar (86), Jurčec (87), Bule (88)…

Najprije bih volio osigurati Slavenu mirno proljeće bez stresa oko ostanka. Želim uzvratiti na povjerenju, na sredini koja je profesionalna, u koju sam se odmah uklopio i u kojoj se osjećam izvrsno. Ali neću vam lagati, volio bih zabiti još tih osam i doći do šestog mjesta, a s obzirom na to da mi ugovor sa Slavenom traje do ljeta 2020., možda, eto, uspijem dogurati i do “stotke”, čime bih preskočio i Tomu Ercega (97) i napravio podvig kojem se nisam nadao…

Podvig, koji je jako blizu. S 36 godina, sa samo jednim duljim izbivanjem zbog ozljede (upala pubične kosti u Dinamu), s punim naramkom iskustva, ali i igračkih kvaliteta, s ne toliko inatom koliko ljubavlju.

Ivan Krstanović je čovjek koji je u modernom nogometu prepunom laži, videovrpci i pohlepe, definitivno pobjednik.

Trener kadeta u Tomislavgradu želio ga je svojevremeno staviti na libera. Krstanović je to odbio, pod prijetnjom prestanka igranja nogometa. Pobijedio je. Omalovažavali su ga i nazivali “tornjem”. Slavio je.

Govorili kako će on tako krakat pucati penale. U karijeri ih je izveo 50-ak, a promašio samo nekoliko.

Zvali su ga i Crouchem iz Posušja. I tu je Popo trijumfirao. Dok je veliki Peter do jučer bio član drugoligaškoga Stokea, još veći Ivan ne da se iz Prve HNL. Najmanje do statusa “centuriona”… Ikona već ionako jest.

(Sportske.jutarnji.hr)