Berislav Kutle: BiH može brže iz krize nego zemlje EU

UniCredit banka ostvarila je povijesno dobar rezultat u 2011. godini unatoč novim izazovima i kušnjama. Ulaganje u razvoj, djelatnike ali i rad s klijentima omogućilo je pozicioniranje na vrhu. Planovi za novu 2012. godinu po direktoru Berislavu Kutli su jednostavni – ostvariti bolji rezultat u odnosu na 2011. i biti bolji od konkurencije. Određeni preduvjeti već su stvoreni.

Što donosi dokapitalizacija UniCredit banke kao grupaciji, a što banci kojoj ste vi na čelu?

Dokapitalizacija je iznimno pozitivna stvar koja se praktično iskreirala i nije se dogodila sama od sebe. Sami početci su bili negativno primljeni iz jedinog razloga što se smatralo da neće biti moguće dokapitalizirati 7,5 milijardi eura čistim novcem izvan okvira UniCredita. Sumnjalo se da je nemoguće u ovakvom stanju europskog bankarstva pronaći svježeg novca za dokapitalizaciju. Ljudi iz UniCredita su na sebe preuzeli rizik dokapitalizacije iz dva razloga. Ako hoćeš biti lider, moraš preuzimati veće rizike, a drugo što se znalo da se dokapitalizacijom stvara jedna stabilna institucija koja više teško može doći u poziciju da joj treba nova vanjska financijska injekcija. Kada neke stvari provodiš prvi čuje se jako puno kritika, što od konkurencije, ali i onih koji žele graditi poziciju “ekonomskih stručnjaka”. “Problem” je i to što kada uspiješ samo prvi vidi nebo, svi ostali ga nastoje kopirati.

Čini mi se da tim stopama kreću i druge banke?

Da, dosta europskih banaka pokušava se dokapitalizirati i to s razlogom. Potrebno im je da osiguraju adekvatnost kapitala, a s druge strane potrebna im je dokapitalizacija jer se većina dokapitalizirala krajem 2008. sredstvima od država. Sada je, pak, došlo vrijeme da raspišu tender za dokapitalizaciju, ne kako bi poboljšali svoju kvalitetu, nego kako bi vratili ono što su uzeli od države. Tek onda bi u budućnosti mogli provoditi novu dokapitalizaciju što je iznimno teško napraviti. UniCredit je napravio korak ispred svih ostalih i zato je danas stabilna, likvidna institucija koja ima glavu i rep. Otpisom goodwilla u prošloj godini u iznosu od 10 milijardi eura, UniCredit je spriječio dalju eroziju kvalitete. Istodobno sređivanjem stanja u Italiji je banka došla u poziciju da po rezultatima bude vodeća banka u Europi. UniCreditov portfolio je takav da se može mjeriti s 29 vodećih banaka svijeta koje jednostavno ne mogu propasti. Moguća je promjena strukture vlasništva, no UniCredit će funkcionirati kao i ostalih 28 banaka koje su na tome popisu. Ove banke su toliko velike da eventualna njihova propast ne bi bila samo njihova, nego udar na cijele regije pa i države. To je iznimno značajno za nas u BiH. Nevažno je tko je vlasnik UniCredita, važno je da su depoziti sigurniji nego u bilo kojoj riznici.

Što dokapitalizacija znači za poslovanje?

Ta stabilnost i zamah kroz dokapitalizaciju ogleda se i u aktivnostima koje provodimo. Kod nas se događa jedna evolucija, a ne nikako revolucija. Postoje jasni strategijski ciljevi zacrtani do 2015. godine kojima je cilj da svi oni koji posluju s UniCreditom, ali i djelatnici koji rade u ovoj banci imaju razloga vjerovati i biti dio ove grupacije.

Kazali ste da je potpuno osigurana depozitna strana ove grupacije, no što je s kreditnim aranžmanima koji se ističu kao jedan od glavnih problema?

U BiH možemo financirati svaki projekt koji postoji bilo da se radi o 10, 100 ili 500 milijuna eura. Jedino je važno da ima valorizaciju mogućnosti profitabilnog završetka. Ako nema, onda se taj projekt ne može financirati. Ja se nadam da ćemo imati tih većih projekata. Sve te projekte bi mogla financirati UniCredit banka u partnerstvu s EBRD-om, domaćim partnerima. Ja se nadam da će BiH ući u veće infrastrukturne radove, no ovo što se sada događa je samo početak. Spremni smo podržati projekte u oblasti energetike, rudarstva, infrastrukture, turizma. To su sve područja gdje BiH može jako napraviti. Svaki taj projekt za sobom vuče jako puno multiplikativnih učinaka da bi BiH bila zemlja bez nezaposlenih. Možda se to sada čini previše optimistično, ali bi to mogla biti realnost. Sve ovisi o nama u BiH.

Govorite u kondicionalu. Ne očekuje se da kao u vrijeme dogovorne ekonomije država otvara tvornice, no vidite li spremnosti da se stvori okvir koji bi omogućio stranim i domaćim investitorima snažnije stavljanje u funkciju resursa koje ima BiH?

Stvorili smo teorijske pretpostavke za to. Uspostavljeno je Vijeće ministara, postoje entitetske Vlade…

Je li to dovoljno?

Rekao sam postoji teorijski okvir i u svakoj normalnoj zemlji bi to trebao biti dovoljan prvi korak. Kod nas to još uvijek nije dovoljno jer postoje razmimoilaženja u razmišljanjima među entitetima, županijama, da ne govorimo o državnoj razini. Problem je što ne postoji realno priznavanja državne razine i nemogućnosti provedbe velikih projekata. Ja nisam rekao da možemo napredak ostvariti već ujutro, ali želim isprovocirati reakciju kako bi svi shvatimo da je sve do nas, ne samo jednu banku, neku europsku instituciju, susjede. Mi moramo prije svega poći od sebe, stvoriti timove ljudi koji bi bili u mogućnosti provesti jasne zadaće.

U zadnje vrijeme se razmatra poduzimanje više mogućih mjera budući da država neće moći servisirati sve obveze od povećanja PDV-a, novog aranžmana s MMF-om pa čak i novoj emisiji obveznica. Kako vi to komentirate?

Spominje se više mogućnosti, no nisam siguran da je sve o čemu se priča posljednjih dana je dio realne strategije. Prvo što treba napraviti je sačiniti realnu viziju u pravcu stremljenja stvaranja novih vrijednosti. Tko god istakne takvu rečenicu, mora predstaviti na kakav bi to način proveo, s kojim resursima, ljudima i u kojem vremenu, inače sama nakana ne znači ništa. Važno je donositi odluke s jasnom strategijom, a ja nisam za ad hock odluke kojima se pokušava gasiti požar koji nam je već prošao iza leđa.

Čak i političari govore o preskupoj administraciji, potrebi ušteda, vidite li u tome smislu spremnost da se državu vodi odgovorno kao vlastitu privatnu tvrtku?

Prva pretpostavka za to je otvoreni razgovor, a to mogu samo ljudi koji vjeruju jedni drugima. Drugi preduvjet je da se međusobno prihvaćaju. To u teoriji izgleda jednostavno, no da bi se to ostvarilo potrebi su samo sposobni i otvoreni ljudi spremni prihvatiti kritiku. Mi smo još uvijek začahureni u svoje neznanje i nismo spremni priznati to. Vrijeme je i da predstavnici vlasti okupe ljude svih struka, od imena i prezimena kako bi pokušali zajednički povući državu naprijed. Potreban nam je jednostavno otvoreni konflikt mišljenja kako bi utvrdili zajednički pravac.

Zašto se to ne događa, čini mi se kao da postoje dva svijeta. Jedan realni u kojemu funkcioniraju ljudi, gospodarski, realni svijet i drugi virtualni – politički?

Nažalost da, i nažalost ta će dva svijeta još dugo biti odvojena. Ta infrastruktura je takva da se stvari ne mogu mijenjati. Nama će još uvijek očito trebati još uvijek snažan poticaj izvana jer će unutarnje promjene biti jako spore. Ovako ustrojena država je jednostavno država troška. Nisam s ovim nešto izmislio ili pametno rekao, ali mislim da je krajnje vrijeme da se počne razmišljati o tome da razmišljamo o budućnosti, a da ne govorim o državi budućnosti.

Najavljuje se novi val krize. Osjeti li se u poslovanju UniCredita?

Ne samo UniCredita. Mi smo sublimacija gospodarstva i stanovništva. Ono što se događa svakome stanovniku, našem klijentu ili gospodarskom subjektu, mi imamo prije uvida od ostalih. Stoga, nema dvojbe da su prave poslovne aktivnosti posve zamrle. I u pitanju je gotovo stopostotni zastoj. U BiH nisam uspio vidjeti više od pet, šest kranova, a zemlja s tako malo kranova teško može bilo što pomaknuti naprijed. Mi smo na dnu, ali za razliku od drugih pa čak i nekih članica Europske unije, imamo šansu s toga realnoga dna brže napraviti pomak. To nam međutim nitko neće dati. Potrebno je da svaki pojedinac da svoj doprinos ovisno o svome položaju i ovlastima. No, upravo to ni približno nije ono što bi trebalo biti. I upravo u tome dijelu imamo problem jer brojni nemaju kompetencija za radno mjesto.

Europska unija ide korak dalje u provedbi reformi, a jedna od tih je i širi proračunski okvir kako bi stabilizirala euro. Kako gledate na to i na kakvim reformama BiH treba inzistirati?

Svaka stabilizacija je generalno dobro došla. No, ono što se zbiva i u samoj Europskoj uniji različito se odražava i na pojedine zemlje. Njemačka je toliko uložila u sebe, u razvoj da čak i u zajedničkoj državi to neće bolje koristiti i lakše naplatiti. Nema šanse da danas tko uđe u Europsku uniju ili pak nerazvijenije države u ovoj zajednici da će bolje živjeti od ljudi u Njemačkoj u sljedećih 100 godina. Ta iluzija od jednakosti, od ulaska u EU neovisno o tome radili mi ili ne radili je samo iluzija koju će realnost života brzo pokazati. Mi u BiH na početku moramo raditi na donošenju, ali i primjeni zakonodavstva. Moramo ulagati u školstvo, ali u posve drukčije školstvo. Teorija i postavke Bolonje su dobre ali u stvarnome životu ne sliči ni na što. Izgubljena je veza sa stvarnim životom, poglavito broj fakulteta, profesora, studenata i profila zanimanja. To je dugoročna rak-rana jer je jako puno ljudi na taj način dobilo pozicije. Kada se tome pridoda da na brojnim razinama imamo ljude kojima je jedina kompetencija to što su pripadnici određenog naroda ili stranke, onda vjerojatnost da uspijemo svodi se samo na slučajnost.

Nedavno je bilo najava da bi se zakonskim izmjena mogli čak i ukinuti jamci zbog velikog broja zloporaba. Kako vi na to gledate?

Ne ukidaju se ovi oblici zaštitnih mehanizama u kreditiranju, nego se postrožuje način kako netko može biti jamac, kod procesa samoga ovjeravanja na sudu kao i bolje informiranosti. Taj zakon općenito nije dobar, sličan donosi i Federacija, i to prije svega jer se nisu konzultirali svi sudionici. Dobije se dojam da je cilj dobiti drukčiji a ne bolji zakon. Banke po definiciji moraju voditi računa o klijentima inače ih nema. To ne znači da smo u bankama sve napravili, no treba se stvoriti drukčiji okvir. Sada kako se stvari postavljaju ne dobiva se kvaliteta nego se samo usporavaju procesi. Mislim da bi cilj trebao biti kako omogućiti građanima da po najpovoljnijim uvjetima dođu do sredstava. Pri tome mislim da se krenulo od sasvim pogrešne polazne točke da se štiti neuredne jamce i dužnike. Nitko ne postavlja pitanje što je s depozitarima i štedišama koji godinama rade i štede, što je s onima koji uredno izmiruju kredite, razvijaju se i rade.

Ima se dojam da se olako prihvaćalo biti jamac, a da se s druge strane malo razmišljalo o mogućim posljedicama.

Išlo se glavom bez obzira. Bilo je i primjera da se žena frizira kod frizerke i da pri tome, usput, upita da joj bude jamac za kredit. Nije se uopće razmišljalo o posljedicama. Pri tome puno je bolje biti dužnik nego jamac, jer kao dužnik je moguće dobiti novac, a kao jamac dobivaš samo obveze. Jamac se može biti samo rodbini i bliskom prijatelju za kojega si spreman vratiti zajam. To je bilo poznato i prije, ali kako je jedno vrijeme bilo velikih kreditnih plasmana, nije se uopće razmišljalo o budućnosti. U zadnje tri godine je vrlo teško dobiti jamca i danas se ne treba baviti novim zakonima o tome. Treba međutim pristupiti kako riješiti nagomilane probleme vezane uz jamce kako bi ljudi mogli lakše živjeti ali isto tako i dio obveza vratiti.

Ranije ste najavljivali da neće biti “jeftinih” vanjskih izvora za kreditiranje. Mijenja li se tu stanje ili će se duže vremena zadržati?

Teško je to promijeniti jer je Hrvatska “tri puta B minus”, a BiH je još gora. Ne može se dobiti povoljan kapital jer i sama Europska unija unutar sebe nema dovoljno sredstava u odnosu na SAD, Japan, Kinu. EU ima problem s likvidnosti dok druge zemlje mogu tiskati novac i povećavati svoju likvidnost i poticati svoju proizvodnju. Zaduženost Japana je 230 % i to nema nitko ni blizu. EU to ne može i danas nema dovoljno sredstava niti za razvoj same unije. Zbog toga su kamatne stope u EU na povijesno niskoj razini kako bi se omogućio razvoj gospodarstva u uniji. Viška za projekte izvan EU nema, izuzev ako se radi o dovoljno dobrim projektima ili ako ste spremni skupo platiti kredite iz EU. To je realnost koja će dugo trajati i na nama je razvijati s domaćim sredstvima, kombinirati ih sa sredstvima iz EU i namjenskim sredstvima EBRD-a i EIB-a. Unutar sljedećih godinu dana ne možemo pričati ni o kakvom poboljšanju u tome smislu.

Večernji list