Analiza: Zašto je Francuska ponovno napadnuta?

Francuska je ponovno postala meta terorističkog napada, zašto? Postoji nekoliko razloga.

Kao prvo moramo istaknuti detalje koji su trenutačno poznati – napad se desio u gradu Nici (prema zadnjim informacijama ubijene su najmanje 84 osobe, a oko 100 ih je ranjeno), riječ je o drugoj najvažnijoj turističkoj destinaciji u Francuskoj, odmah nakon Pariza. Nadalje, napad se desio za vrijeme proslave Dana Bastilje, glavnog francuskog praznika kada se na ulicama nalazio velik broj ljudi, što domaćih, što stranaca. Nica je stoga postala “idealna” lokacija za teroriste da izvedu krvavi napad s najvećim fokusom i s najvećim brojem žrtava.

Zastrašujući napad je izveden kamionom. Napadač se zaletio među ljude koji su šetali uz obalu te ih je ubijao na ovaj brutalan način na ruti od čak 2 kilometra prije no što ga je policija zaustavila (na slikama možemo vidjeti prednje staklo kamiona izbušeno mecima). Je li se desio propust sigurnosnih snaga? Odnosno kako je moguće da je napadač mogao čak 2 kilometra ubijati ljude prije no što je zaustavljen? To se trenutačno pitaju mnogi i odgovore na ta pitanja morat će dati francuske vlasti.

Teško je reći da li se desio propust ili jednostavno snage sigurnosti nisu očekivale ovakvu vrstu napada. No, imajući u vidu da je proslava Dana Bastilje u Nici bila mjesto potencijalnog napada s velikim utjecajem (velik broj ljudi, važno mjesto), može se sugerirati da su snage sigurnosti trebale biti na najvišem stupnju pripravnosti. Je li moguće da se Francuska donekle “opustila”? Naime, francuski predsjednik Francois Hollande planirao je 26-og ovoga mjeseca ukinuti izvanredno stanje u zemlji (koje uključuje znatnu prisutnost vojne policije na ulicama) koje je proglašeno u studenom prošle godine kada su teroristi pobili velik broj ljudi u Parizu.

Nadalje, ovo svakako nije prvi put da neki terorist izvodi napad kamionom na ovaj način. Štoviše, jedan sličan napad već se i desio u Francuskoj – u gradu Nantes, u prosincu 2014., napadač se kamionom zaletio u ljude za vrijeme božićne kupovine uzvikujući “Bog je velik!”, no tada nije bilo smrtnih slučajeva, deset osoba je ozlijeđeno.

No, tijekom godina napadi vozilima u više navrata su izvedeni od strane palestinskih militanata protiv Izraelaca – pojedine njihove radikalne skupine čak su i otvoreno pozivale potencijalne napadače da se služe kamionima. Dakle, napadi kamionom protiv civila već su se događali i francuske sigurnosne službe morale su biti spremne i na takvu mogućnost.

Ovdje moramo naglasiti kako je ovaj tekst pisan svega nekoliko sati nakon napada u Nici i još uvijek ne možemo tvrditi tko je izveo napad. Sudeći prema okolnostima možemo zaključiti kako se vjerojatno radi ili o pripadniku terorističke organizacije ili o nekom njihovom simpatizeru. Dakako, napad je mogao izvesti bilo tko, no statistički je najvjerojatnije da se ipak radilo o islamističkom militantu.

Uzevši te pretpostavke u obzir, krenimo s ključnim pitanjem – zašto je Francuska ponovno napadnuta?

Jedan od ključnih razloga je francusko sudjelovanje u borbi protiv ISIL-na prostoru Sirije i Iraka. No, Francuska nije aktivna samo u ovoj zadnjoj fazi koja je prerasla u organiziranu anti-ISIL koaliciju. Francuska je iznimno aktivna na ovom prostoru već godinama, počevši s prostorom sjeverne Afrike kada su se uključili u vojnu agresiju, predvođenu SAD-om, protiv Libije 2011. godine. Taj napad, koji je devastirao zemlju i doveo do pada predsjednika Gaddafija, bio je početak velike eskalacije koja će zahvatiti znatan dio Afrike, gotovo cijeli Bliski istok i sada se širi i na Europu.

Odmah nakon razaranja Libije (dok je rat još i trajao) fokus se prebacio na Siriju i Zapadne sile (SAD, Francuska i Britanija) krenule su po istom “receptu” s rušenjem vlasti u Siriji. U tom pohodu, koji se također može nazvati vanjskom agresijom (jer su naoružavali, financirali i podupirali islamističke militante, odnosno opoziciju) pridružile su im se nedemokratske zemlje kao što su Saudijska Arabija i Katar. No, rat koji je prema njihovim prognozama trebao potrajati svega “nekoliko tjedana”, razvukao se na više od 5 godina. U Siriji je ubijeno više stotina tisuća ljudi, a kaos je omogućio stvaranje ISIL-a kao nusproizvoda koji jako dobro “uspijeva” u kaotičnim i razrušenim zemljama – stoga ne čudi da je ISIL danas najsnažniji u tri zemlje: Iraku, Siriji i Libiji – tri zemlje koje su uništene tijekom zadnjih godina Zapadnih intervencijama.

Poznato je kako je ISIL nastao u Iraku, zemlji u kojoj je za vrijeme agresije i invazije ubijeno preko milijun ljudi u prvom desetljeću ovog stoljeća. Francuska u toj invaziji nije sudjelovala, štoviše, tadašnji predsjednik Jacques Chirac oštro se protivio napadu na Irak – agresiju su poveli primarno SAD i Britanija (uz potporu nekoliko drugih zemalja). No, promjenom vlasti u Parizu, odnosno dolaskom Nicolasa Sarkozya, Francuska je zauzela neo-imperijalističku politiku, naročito prema svojim bivšim kolonijama i protektoratima (a Sirija je bila pod Francuskom), nažalost, njegov nasljednik Francois Hollande, mada su se mnogi nadali da neće biti tako, nastavio je njegovim putem te još i pojačao potporu za ekstremiste u Siriji. Štoviše, Pariz je od početka rata u Siriji bio jedno od glavnih sjedišta sirijske tzv. “umjerene opozicije”.

Dakako, Francuska u tome nije vidjela, tada, prijetnju – mislili su da će s vlasti srušiti sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i da će im nova vlast biti lojalnija. Ovdje je riječ o jednoj vrlo kratkovidnoj politici jer Assad nikada ni nije bio neprijatelj Pariza, štoviše, Sirija je nastojala imati dobre odnose s Francuskom – u tolikoj mjeri da su im to čak i neki tvrdolinijaši s Bliskog istoka i zamjerali. Zašto je Francuska onda krenula u destabilizaciju Sirije? Djelomično i zbog oportunizma – kao i Britanija u Iraku 2003., nastojali su se “prikačiti” na proces destabilizacije Sirije koji je predvodio SAD, nadajući se da će od toga imati neke konkretne koristi za sebe.

No, kada se desio ISIL, situacija se naglo promijenila. Brojne manje islamističke militantne skupine još se moglo, donekle, kontrolirati (mada je svima jasno da se radilo o savezu iz čistog interesa – niti je Zapad volio njih, a niti su oni ikada voljeli Zapad), ali ISIL je promijenio pravila igre na Bliskom istoku. Ukratko, ISIL je “igrao po svom”, nastojeći izbaciti sve rivale iz igre te uzeti za sebe i teritorij i naftu. To, dakako, nitko nije mogao prihvatiti – osim eventualno pojedinih njihovih sponzora, ali u konačnici je ISIL i s njima zaratio (napadi u Saudijskoj Arabiji i Turskoj). Što se desilo zatim? Svi su krenuli protiv ISIL-a koji je u međuvremenu postao najveća teroristička organizacija u povijesti, organizacija koja je i danas kontrolira ogroman teritorij na prostoru Iraka i Sirije te nešto manji u Libiji.

Iako je ISIL genocidna teroristička organizacija kakvu svijet još nije vidio, nije tajna da su neki pokušavali i s njima koketirati, nadajući se kako će ih možda uspjeti “usmjeriti”, recimo prema Damasku kako bi oni za njih odradili prljavi posao rušenja (i gotovo sigurno ubijanja) sirijskog predsjednika Assada. No, to nije više bilo izvedivo jer ISIL se već oteo svoj kontroli.

U takvoj situaciji jedina preostala opcija bila je uništiti ISIL – organizaciju koju su svjesno ili nesvjesno stvorili svi sudionici vojnih agresija u zadnjih 13 godina. No, to neće biti jednostavno. ISIL jest izgubio znatan teritorij zadnjih mjeseci, naročito u Iraku gdje su izgubili kontrolu nad gradovima Ramadi i Faludža, no, kako su i upozoravali pripadnici obavještajnih službi, to ISIL samo čini još opasnijim, naročito po civilne ciljeve u Europi (vidi:IHS analiza: “ISIL je izgubio četvrtinu teritorija u 18 mjeseci i zbog toga bi sada mogli početi njihovi veći napadi na civile i ekonomsku infrastrukturu u Iraku i Siriji, ali i u Europi”).

To nas dovodi do Francuske. Naime, ako se ISIL želi nekome osvetiti zbog napada na njihov “kalifat”, onda je Francuska njihova prva meta jer je od europskih zemalja najangažiranija. Dakako, Francuska nije jedina koja se bori protiv njih, gotovo sve europske zemlje na ovaj ili onaj način pomažu anti-ISIL koaliciju koja je predvođena SAD-om, no Francuska je najeksponiranija u tome, ali postoje i drugi razlozi.

Zašto se napadi češće događaju u Francuskoj, a ne u SAD-u koji je veći neprijatelj ISIL-a? Zato jer je SAD daleko bolje čuvana “utvrda” od Francuske – SAD ima ogromnu obavještajnu mrežu, daleko naprednije sustave praćenja, kako stranih tako i domaćih državljana. Planirati bilo kakav napad je za ISIL u Francuskoj jednostavno lakše. Kao prvo, francuska politička i društvena scena je u krizi, unutar vlasti izbijaju sukobi dok na ulicama traju masovni prosvjedi. Kao drugo, cijela europska obavještajna struktura je loše koordinirana između zemalja EU članica – ti detalji su se otkrili nakon zadnjeg napada u Parizu, a to teroristi koriste (vidi: Kako uloviti terorista? Izazovi za politički, sigurnosni i obavještajni sektor).

Nadalje, terorističke skupine poput ISIL imaju podosta kandidata koje mogu regrutirati na prostoru Francuske. Tu su brojni mladi ljudi porijeklom iz Magreba (Tunis, Alžir, Maroko…), a među njima svakako ima i onih koji prema Francuskoj ne osjećaju patriotizam već gnjev – što zbog današnjih okolnosti (slučajevi diskriminacije, rasizma), što zbog povijesnih okolnosti (od 1954. do 1962. Alžir je vodio krvavi rat protiv Francuske za svoju nezavisnost – u ratu je izginulo nekoliko stotina tisuća ljudi).

No, postoji i čisto taktički razlog zašto bi ISIL ponovno ciljali Francusku – kako bi ih natjerali da prekinu svoju vojnu kampanju protiv njih u Iraku i Siriji. Podsjetimo, istu stvar napravila je i Al-Qaeda 2004. godine u Madridu kada su izveli napad na željeznicu – u tom napadu ubijeno je 192 ljudi i Španjolska je nakon toga povukla svoje trupe iz Iraka. Možda ISIL sada želi na isti način natjerati i Francusku da se povuče, no francuski predsjednik Francois Hollande poručuje kako će Francuska učiniti upravo suprotno – dodatno pojačati napade protiv terorista u Iraku i Siriji (no pitanje je do kada će francuska javnost to podržavati, u slučaju Španjolske nakon napada 2004. se stav javnosti radikalno promijenio protiv rata u Iraku).

Zbog primarno tih razloga je Francuska ponovno napadnuta. Dakako, ako su analize obavještajnih službi točne, kako ISIL bude gubio teritorij tako će se i broj njihovih napada u Europi povećavati, a to znači da su sve zemlje ugrožene, naročito one veće jer je jasno da se u ovakvim napadima ciljaju veći i poznatiji gradovi, naročito turističke destinacije.

Što će se desiti sada? Hoće li se nakon tri velika teroristička napada Francuska povući s Bliskog istoka? Vjerojatno neće, no, povlačenje u ovom trenutku i nije rješenje – borba protiv terorizma je nužna, no u njoj mora postojati potpuna koordinacija, a to do sada nije bio slučaj. Drugim riječima, mora doći do velikog anti-terorističkog saveza između zemalja koje su do sada bile rivali i neprijatelji, moraju se udružiti SAD, Francuska, Rusija, Sirija, Iran i druge zemlje voljne sudjelovati u tom savezu. Čak i Turska, preko koje je ISIL masovno ulazio u Siriju, sada predlaže zaokret i borbu protiv terorizma (naročito nakon velikog napada na zračnu luku u Istanbulu).

Dakako, spriječiti terorizam bilo je puno lakše tako da ga se nije ni poticalo u razne geopolitičke svrhe, ali takva opasna taktika podupiranja ekstremista protiv geopolitičkih neprijatelja se nažalost koristi još od 80-ih godina (potpora SAD-a za islamističke militante u Afganistanu protiv Sovjeta osjeća se i dan danas).

Teroristički napad u Nici je strašan zločin koji je još jednom šokirao cijelu Europu i svijet. Ubijeni su potpuno nedužni ljudi i jedino ispravno što se u ovom trenutku može učiniti je izgradnja masovne solidarnosti i zajednička borba protiv terorizma, bez geopolitičkih interesa, jer u protivnom će ovakvi strašni događaji u Europi postati sve češća pojava. Ta strašna stvarnost je nažalost nešto s čime ljudi na Bliskom istoku, naročito u Siriji i Iraku, već godinama žive svakog dana. Solidarnost moramo imati i s njima, u apsolutno istoj mjeri.

Moramo razumjeti što dovodi do terorizma i što ga pokreće. U isto vrijeme u ovim teškim trenucima moramo se svom snagom oduprijeti onim opasnim nagonima koji ljude u trenutku ovakve krize često vode u netrpeljivost, rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Ujedinjena borba, svih naroda, protiv terorizma mora postati nova stvarnost i odgovor na ovaj mrak koji se širi našim svijetom.

Advance.hr