Alilović o Hercegovini: Mi se smatramo Hrvatima i težimo Hrvatskoj

Olimpijska bronca, svjetsko srebro i bronca, dva europska srebra i dvije bronce, 11 godina provedenih u hrvatskom dresu, sve je to legendarni Mirko Alilović.

Golman rođen u Ljubuškom godinama je bio broj jedan među hrvatskim rukometnim golmanima, a 2018., s 32 godine, zauvijek se oprostio od najdražeg dresa u kojem je proveo divne trenutke, ali bilo je tu i puno nezasluženih loših trenutaka u Mirkovom životu u reprezentaciji.

Alilović je se oprostio nakon Eura u Hrvatskoj, razmišljao je i prije o oproštaju, ali nevjerojatan napad na vikendicu njegove punice na Rabu nakon poraza od Francuske bio je događaj koji je presudio.

Mirko Alilović nakon Eura nije davao intervjue u hrvatskim medijima, a za Gol.hr je odlučio pričati o svom rukometnom putu, Balićevoj generaciji, Hercegovini, a dotaknuo se i spornog napada na Rabu..

Gdje je danas Mirko Alilović?

Ja sam trenutno u Pick Szegedu, u Mađarskoj. Tu mi je već treća godina ugovora, produžili smo na dvije sezone. Već sam deset godina u Mađarskoj, obitelj mi tu uživa. Na kraju nismo išli u posjetu kod obitelji, ne riskiramo puno sa zdravljem. Ja sam prebolio koronu, ali obitelj nije tako da ostajemo ovdje, slobodno se krećemo i najbitnije je da imamo neku vrstu slobode, priča Mirko i otkriva trenutno stanje u mađarskom sportu koje je izvrsno, izgradili su se nove dvorane, stadioni…

Mađari vole rukomet, dvorane su uvijek pune. Puno se ulaže u rukomet, tu ide državni novac. Isto tako Mađarska ulaže i u nogomet. Imamo tu nove stadione, nove dvorane se grade. Jako puno ulažu u sport. U svakom malo većem gradu imaju sjajne uvjete za sport. Grade dvoranu od 22 tisuće gledatelja za Euro, imate Groupama arenu, savršen stadion, grade arenu od 60 tisuća za nogomet, u Szegedu imaju novi stadion pa i u Debrecenu. Nije to bez veze, to će sve jednom biti puno jer ljudi u Mađarskoj vole sport, kaže Mirko pa smo ga pitali može li se tako nešto preslikati u Hrvatskoj?

Mi smo specifična zemlja, svi naši veliki sportaši odrasli su van Hrvatske i stekli su svoje igračko ima i kvalitetu van Hrvatske, ima tu dosta primjera, ali ima primjera i u samoj Hrvatskoj. Infrastruktura je tema o kojoj mi ne možemo pričati, dobili smo dvorane za 2009., ali ipak za svakodnevnu uporabu te su dvorane prevelike.

Najdraži trenutak u reprezentaciji?

Moje ostvarenje sna je bila Pula 2007. protiv Grčke, tu sam prvi put zaigrao za reprezentaciju. To je taj trenutak koji ću vječno pamtiti, ta prva himna… Sve ove medalje su fenomenalan uspjeh, ali zauvijek će ostati u sjećanju taj prvi nastup.

Bio si član famozne Balićeve generacije, je li ta reprezentacija morala više?

Sigurno da mi je žao što takve veličine se nisu oprostile sa zlatom u Hrvatskoj, ili Austriji. To smo trebali uzet, sve je bilo na gol-dva. Žao mi je zbog njih jer su zaslužili da se okite sa tri zlata. Oni će se pamtiti u Hrvatskom sportu vječno. Uzeli su olimpijsko i svjetsko zlato iz ničega, u samo godinu dana, to je presedan i nemoguće je to napraviti u sportu, ali to možemo samo mi Hrvati. Žao mi je što nisu pobrali više zlata da budu među najvećima ikad, kaže Mirko.

Došla je na red i velika utakmica protiv Poljske na Euru 2016.

Marino Marić nam je svima rekao…”‘

Prije utakmice trebala nam je pobjeda Norveške protiv Francuske, to su Norvežani i napravili. Sjećam se dok smo se istezali prije utakmice Marino Marić nam je rekao: ”Ljudi, mi ovo možemo napraviti, samo vjerujte”, nikad nisam paničario kad smo vodili 15 razlike, a tu jesam. To je nešto nevjerojatno bilo, imali su sjajnu reprezentaciju i iskusnu. Oni nisu znali što da rade na terenu. Pogubili su se i pojeo ih je pritisak. To se doživi samo jednom. Njihov trener je dan prije utakmice rekao da ne treba pričati bajke, ali na kraju se sve osvetilo. Podcijenili su nas jer smo mi imali samo jedan izlaz, a to je pobjeda od deset razlike, otkriva Alilović.

Trenutak za zaborav dogodio se 2018. za vrijeme Eura u Hrvatskoj. Nepoznati počinitelji napali su Alilovićevu obiteljsku vikendicu na Rabu misleći da je on kriv za loš rezultat Hrvatske…

Ta pozitiva u reprezentaciji je uvijek tu. Mi se nikad ne predajemo i zato su ovakvi rezultati. Nakon nečeg lošeg što nam se dogodi, a recimo u mom slučaju je bilo svega. Puno loših trenutaka zadnjih godina u reprezentaciji, bio sam psihički jako loše, ali to je nevjerojatno da te ti pozitivni momci uvijek dižu i kad nisi tamo to ti nedostaje, rekao je Alilović pa nastavio:

Ja sam već 2016. odlučio da mi je dosta svega, znao sam i sam da ne branim u reprezentaciji kao u klubu. To je meni osobno stvaralo pritisak, morao sam se dokazivati, prvo sebi, a onda i drugima. To je još veća crna rupa. Te 2016. sam uzeo pauzu, propustio sam svoje treće Olimpijske igre, vratio sam se 2018. godine. Bilo je kako je bilo, završilo je još gore nego u Poljskoj, napad na imovinu bez ikakvog razloga, to je samo sport, ali zaboravili smo to i ostajem vezan uz Hrvatsku samo s pozitivnim stvarima.

Koje su šanse Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Egiptu?

U današnje vrijeme je teško prognozirati bilo što. Bitno je da krene prvenstvo bez ozljeda i nekih skandala. Dobro je što su zatvorili tribine, čuvaš se da budeš zdrav, a oni su htjeli pustiti biološku bombu unutra. To nije imalo nikakvog smisla. Turnir će krojiti zdravstveni uvjeti, koronavirus. Ako svi budu zdravi možemo daleko, kompletni smo nakon dugo vremena, ostale reprezentacije imaju problema. Sve ovisi o otvaranju, Katar pa Angola, ako tu krenemo kao u Njemačkoj onda možemo daleko. Izbjegli smo neka križanja poput na nekim prvenstvima kad su s druge strane bili Norvežani, Danci i Francuzi. Ali ne trebamo o tome misliti, samo o sebi. Ta forma i zanos će nas nositi dalje. Nijemci i Danci nemaju takvu atmosferu kao mi, to je i drugačiji mentalitet i odrastanje. Mi smo drugačiji, mi kad krenemo nešto trenirati odmah sanjamo i Realu, Barceloni, NBA ligi. Ta nas glad vuče dalje i zato smo stalno u svjetskom vrhu.

O Hercegovini

Ljudi u Hercegovini teže Hrvatskoj, oni su Hrvati, mi se smatramo Hrvatima. Kada igra Hrvatska isto se navija u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Istri i Hercegovini. Jako puno hrvatskih sportaša ima korijene iz Hercegovine. Bojan Bogdanović je NBA zvijezda iz Mostara. Karačić i Marić su iz Mostara, ja sam iz Ljubuškog, Marin Čilić je iz Međugorja. Luka Modrić je stekao afirmaciju u Zrinjskom i nakon toga otišao u Dinamo. To je jedan bazen iz kojeg Hrvatska uvijek dobije nešto dobro za svoju promociju i sport. Dovoljno je samo reći da je Luka Modrić osvojio Zlatnu loptu, bilo gdje da ga spomeneš svi znaju tko je Modrić, ne treba nam nikakva druga reklama, plakat, ništa nam ne treba, završio je Mirko Alilović.

(www.jabuka.tv)