Antun Branko Šimić bio je hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj.
Rođen u Drinovcima 18. studenoga 1898., preminuo je 2. svibnja prije 95 godina, u svojoj 27 godini života.
Pučku školu pohađa u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu.
Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata te započeo roman Dvostruko lice.
Velik dio Šimićeva opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman Dvostruko lice. Sabrana djela koje je uredio njegov brat Stanislav Šimić objavljena su 1960. godine.
Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela, kao i za definitivnu integraciju hrvatskoga pjesništva u europske književne tokove.
A. B. Šimić je prije 15 godina na križanju ulica kralja Tvrtka i kralja Zvonimira u Mostaru dobio mali park i spomenik u Mostaru, koji je podigla Matica hrvatska.
(www.jabuka.tv)
Covjece, pazi da ne idea malen ispod zvijezda…..
Hvala ti rodijace, na ovim, a I na drugim divnim stihovima koje si nam ostavio u nasljedstvo…
Pocivaj u miru!!!!
Ja umrijet cu Brijeg se nece maci ta plava skamenjena vjecnost
Brigu moj pijesmom opijevan
Još jedan u klubu 27 😀
Tako kratko zivio atako puno dao I zauvjek ce zivjeti
Pjesma jednom Brijegu
Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.
Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se sastaje naš različiti smisao.
Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.
U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.
Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost.