Tragična životna priča Uzeira, oca Darija Srne

Neposredno nakon utakmice između Hrvatske i Turske preminuo je Uzeir, otac kapetana hrvatske reprezentacije Darija Srne.

Uzeir je prije četiri godine u ekskluzivnom intervjuu za Slobodnu Bosnu ispričao svoju tragičnu sudbinu.

U znak sjećanja na ovoga plemenitoga čovjeka, objavljujemo njegovu životnu priču.

Malo je kome u BiH poznata uzbudljiva i tragična životna priča Uzeira Srne, oca Darija Srne, kapetana hrvatske nogometne reprezentacije.

Životna priča Uzeira Srne počela je u čajničkom selu Gornji Stopići, gdje je njegova porodica živjela do Drugoga svjetskoga rata. Nekoliko mjeseci nakon što se razbuktala najveća svjetska vojna, Uzeir je rođen u ovom selu iz kojega je njegova porodica, pred naletima četničkih jedinica, često morala bježati. No, jednom prilikom nisu se uspjeli svi spasiti, u vatrenoj stihiji koja je gutala njihovu rodnu kuću zauvijek je ostala zarobljena Uzeirova majka i starija sestra.

“Majka je bila trudna i sa sestrom je živa izgorjela u kući”, priča Uzeir. Uzeirovu ispovijest svake sekunde prekidaju teške suze. Kaže kako je on s ocem i bratom uspio pobjeći. Otac i stariji brat Safet skrasili su se u Bosanskom Šamcu, dok je njega sudbina odvela u Sarajevo, a odatle u Sloveniju. Nije prošlo mnogo, a Uzeir je ostao i bez oca, koji je smrtno stradao od metka.

“Poslije se pričalo da je metak koji je ubio mojega oca doletio preko Save, iz Slavonije. Poginuo je radeći u aščinici (restoran koji nudi tradicionalnu hranu, nap. ur.), dok je pokušavao zaraditi nešto da prehrani sebe i mojega brata”, priča Uzeir, koji nikada nije saznao mjesta gdje su mu ukopani roditelji. “Kažu da su majčine ostatke negdje sahranili brzo nakon što je stradala, dok za oca nikada ništa nisam saznao.”

U međuvremenu su Uzeira prebacili u Sloveniju. Nakon nekoliko mjeseci u Domu za ratnu siročad, skrb o Uzeiru preuzela je jedna porodica iz Murske Sobote. Kako nisu znali ništa o njemu, odakle je ni kako se zove, nadjenuli su mu i slovensko ime. Uzeir Srna postao je Mirko Kelenc. Na čelu njegove nove porodice bio je slovenski policajac koji je Uzeira prihvatio i zavolio kao rođenoga sina i nadao se da će on ostati živjeti s njima.

Međutim, njegov brat Safet nikada nije prestajao tragati za svojim mlađim bratom. Otišao je služiti vojsku u Niš i stalno je pričao o tome kako je već godinama u potrazi za nestalim Uzeirom. Njegov zapovjednik, Slovenac, kazao mu je da u Murskoj Soboti, odnosno u selu Donja Lendava, živi dječak iz BiH, da ima tri ili četiri godine i da je jedino što se zna o njemu to da je siroče, podrijetlom s istoka Bosne.

Čim je odslužio vojsku, Safet se dao u potragu za Uzeirom i nakon nekoliko mjeseci traganja i uspoređivanja podataka uspio je doći u Sloveniju i shvatiti da je Mirko Kelenc u stvari njegov brat Uzeir! Ali kada je došao po njega, udomitelji nisu htjeli ni čuti da ga puste, pristali su tek nakon dugoga uvjeravanja.

Uzeir se s bratom vratio u Bosanski Šamac i krenuo u prvi razred osnovne škole, no nije znao ni riječi bosanskoga jezika. Pričao je samo na slovenskom tako da su ga u razredu učitelji posjeli u klupu sa Juzmirom Jusufovićem kako bi što prije naučio jezik i mogao pratiti nastavu. “On je postao jedan od mojih najboljih prijatelja”, kaže nam Uzeir. “Poslije je postao ugledan doktor u svome Šamcu.”

Netom nakon što je završio školovanje, Uzeir je odlučio završiti pekarski zanat. “Bio sam stalno gladan. Gledao sam drugove koji su dolazili s kiflama i lepinama u školu i zavidio im. Zato sam i odlučio postati pekar.” Nakon nekoliko mjeseci, njegovi rođaci Srne, među kojima je bio i Zulfo, otac poznate nekadašnje voditeljice FTV-a Segmedine Srne, pozvali su ga da preseli u Sarajevo i dođe živjeti kod njih, u sarajevsko naselje Hrid.

“Od prve plaće kupio sam crne ‘zepe’, jaknu i kartonski kofer u koji sam stavio jorgan i na voz za Sarajevo. Nisam ja znao ni za tramvaj niti gdje je Hrid. Pješačio sam satima, ali su mi mjeseci koje sam proveo sa rahmetli (pokojnim, nap. ur.) Zulfom, sa Segmedininom porodicom, bili jedni od najljepših u životu.”

Uzeir nije mogao naći posao pekara u Sarajevu pa je počeo raditi kao težak. Poslije se tek zaposlio u tadašnjoj Velepekari i počeo igrati kao golman u Sarajevu. “Treneri su mi bili Franco Lovrić i Ivica Glavočevič”, prisjeća se Uzeir koji nije dugo ostao u Sarajevu.

U Velepekari se upoznao s inžinjerima Soko Štarka koji su mu ponudili posao i mjesto golmana u njihovom klubu i zaputio se ka Beogradu. Iz nekadašnje jugoslovenske prijestolnice pozvan je u vojsku, koju je služio u Busovači. “Služeći vojsku, branio sam usporedno i za tamošnje Jedinstvo”, priča Uzeir.

“Igrali smo tada neku utakmicu protiv zeničkoga Čelika. Nekoliko dana kasnije dolaze ljudi i kažu mi da se Čelik zanima za mene. To je bilo golemo, život u Zenici je tih godina bio dobar i ja sam nakon vojske pristao otići u taj klub.”

Međutim, konkurencija je bila žestoka, golmani Čelika bili su Stijović i Vranješ. Uzeir se nije mogao nametnuti, no kao nebrojeno mnogo puta dotada sudbina se opet uplela i odredila njegov životni put. “S Čelikom smo bili na pripremama u Metkoviću i trebali igrati utakmicu sa Neretvom. Njima se povrijedio golman i ja sam branio za Metkovčane.

Kada se utakmica završila, tražili su da ostanem ovdje. Ja sam se dvoumio i na kraju se odlučio vratiti u Zenicu, ali kada je Stijoviću propao odlazak u Maribor i kada sam shvatio da ću i dalje biti treći golman, odlučio sam doći u Metković.”

U Metkoviću je Uzeir upoznao svoju prvu suprugu Nadu, s kojom je dobio sina Renata, talentirana golmana, koji je danas trener u Neretvi. Brak nije potrajao i Uzeir se sa Nadom prijateljski razišao. Četiri je godine branio i u pariškom Pantamu, da bi se kasnije ponovno vratio u Metković. Tu se ponovno oženio, ovaj put s Milkom, s kojom ima dva sina, Igora i Darija.

Radio je godinama kao vozač, jedno je vrijeme čak bio i trener Neretve u kojoj je prve nogometne korake napravio njegov sin. “Iako je bio sitan, mnogo manji od svojih vršnjaka, znalo se odmah da je Darijo veliki talent”, ponosno govori Uzeir. “Igrao je izvanredno i rukomet, stolni tenis, čak i košarku. Jednoga je dana došao kući i kazao kako mu je školski trener rekao da se ostavi nogometa i počne ozbiljno trenirati košarku.”

Dok je Darijo trenirao u Splitu, Uzeir je čak išao raditi u Njemačku kako bi kupio auto kojim bi mogao otići do Splita da pogleda sinovljeve utakmice, ali i da mu osigura nešto novca. “Sjećam se da su tada svi momci na putovanja sa sobom nosili dvjesto-tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga gledali, ali je on svima govorio: ‘Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne stidim’.”

Uzeir je i dalje tragao za svima iz porodice Srna i pokušavao im pomoći da se vrate u rodni kraj, odakle su morali ponovno bježati i u ljeto 1992. godine. “Neke sam našao u ratu u blizini Makarske, bili su tu u nekom kampu, u izbjeglištvu. Radili su u restoranu gdje su pekli janjce”, kaže nam, poručujući: “Volim ih sve i sve ih pozdravljam i živim za taj dan kada ćemo opet svi biti na okupu. Znate, ja sam davno otišao iz Bosne. Ali Bosna nikada nije otišla iz mene.”

(www.slobodna-bosna.ba)

1 komentar

  • Koga briga za tuznu pricu svi mi imamo slicne price vezane uz rat,cak i gore.Zivot je jedan ,a rat je prosao prije 24godine ljudi okrenite se buducnosti a ne vracajte se na lose dane!!!!

Komentiraj: