Višnja Starešina: Njemačko-turski sukob seli se na prostor BiH

U jesenskoj rundi migrantske krize Erdogan i Davotoglu pobijedili su EU na njegovom terenu. Veliki proljetni izbjeglički val, kojim prijeti turski predsjednik, mogao bi dovesti Hrvatsku u ozbiljno iskušenje, a BiH učiniti mjestom na kojem eksplodiraju neredi.

Nije brexit, odnosno eventualni izlazak Velike Britanije iz EU glavni aktualni problem Unije, kako se to može učiniti gledajući vijesti s ovotjednog EU summita. Brexit je samo opcija koja će se jamačno i ostvariti ako u ovoj godini EU kapitulira pred izbjegličkom krizom.

Pred izbjegličko/migrantskim valom s Bliskog istoka, na koji EU i dalje nema odgovor, svi ostali unutarnji europski problemi i nesuglasja u drugom su planu. Upravo zato čelnici EU-a danas rado razgovaraju o brexitu, baš kao što su ujesen 1991. čelnici tadašnje EZ rado razgovarali o Maastrichtu, da se ne bi morali izjašnjavati o onome što ne znaju riješiti: o raspadu Jugoslavije i priznavanju novih država, o prvom ratu na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, da ne bi morali zauzimati političku poziciju o velikosrpskom osvajačkom projektu, na koji nisu imali ni politički, a kamoli vojni odgovor. I što se dogodilo?

Europski su lideri u prosincu 1992. godine ponosno nazdravili šampanjcem za usuglašavanje Maastrichtskog ugovora, koji je u pravni dokument pretočio viziju politički ujedinjene Europe. Istodobno su se pokazali potpuno nedorasli najvećem političko-vojnom izazovu na europskom tlu: Hrvatsku su na jedvite jade priznali i proslijedili rješavanje problema okupiranih područja UN-u.

A na proljeće ih je nespremne zatekao – rat u BiH. Iz njega je EU 1995. godine izišao kao pokisli politički patuljak, priznajući da je SAD jedini djelatni sigurnosni menadžer u Europi.

Zašto se vraćam u prošlost? Pa zato što bi se na proljeće povijest mogla ponoviti, dakako u modificiranom obliku. Nakon što je EU jesenas pokleknula pred prvim izbjegličkim valom, prepustivši Njemačkoj i kancelarki Merkel da u ime EU-a upravlja krizom, u kojoj se ona pogubila i izgubila politički autoritet, na proljeće je izgledno očekivati još veći migrantski val.

Uostalom, turski predsjednik Tayyip Recep Erdogan je prijeteći poručio prije EU summita da će preplaviti europske države bliskoistočnim migrantima, “dovesti ih do granice Grčke i Turske i reći im zbogom“, ne bude li EU pristao na njegove uvjete. A ti se uvjeti ne svode samo na financijske zahtjeve prema EU, na traženih šest milijardi eura humanitarne pomoći o kojima se javno govori.

Učvrstivši svoj monopol vlasti na nedavnim izvanrednim parlamentarnim izborima, novi sultan s Bospora traži od Europe da prihvati neoosmansku doktrinu kao okosnicu njegove politike, da prihvati Tursku kao europsku supersilu, s presudnim utjecajem na Bliskom istoku, sa značajnim utjecajem u Europi, a osobito u granicama nekadašnjeg Osmanskog Carstva. I s presudnim utjecajem na Balkanu.

Ta neoosmanska doktrina nije nikakva novost: elaborirao ju je upravo aktualni turski premijer Ahmet Davotoglu u svojoj knjizi „Strateška dubina“, o njoj su posljednjih godina otvoreno i često s najviših adresa suvremene turske države govorili i Erdogan i Davotoglu, osobito pledirajući za jačanje turskog utjecaja na Balkanu.

Ali u Hrvatskoj to nije imao tko čuti i uzeti ozbiljno. Niti u Europi to nije imao tko čuti i uzeti ozbiljno. Zato su u prvoj, jesenskoj rundi migrantske krize Erdogan i Davotoglu pobijedili EU na njegovom terenu.

Pobjeda vladajućeg turskog dvojca se ne mjeri brojem bliskoistočnih izbjeglica/migranata (oko milijun) koji su prošle godine ušli u države EU-a, ponajviše u Njemačku. Ona se mjeri odustajanjem Europe od vlastitih vrijednosti. Politika otvorenih vrata dovela je do nepoštivanja temelja pravne države i slobode mišljenja i govora kao univerzalnih vrijednosti europskih demokracija.

Pred migrantskim valom, koji su dozirali Erdogan i Davotoglu, europske države koje su se priklonile politici kancelarke Merkel ispustile su nadzor nad vlastitim državnim granicama, kao i nad schengenskom granicom EU-a. Velika Britanija, primjerice, to nije učinila, dosad je primila tek 1000 bliskoistočnih izbjeglica/migranata, do 2020. godine namjerava primiti najviše 20.000 izbjeglica. I za razliku od Mađarske ili Poljske, nitko je zbog toga ne proziva.

Samonametnuta politička korektnost priječila je države-sljedbenice politike otvorenih vrata da vide političku pozadinu (ciljana destabilizacija i islamizacija Europe) i sigurnosne posljedice bliskoistočnog migrantskog vala. A osobito im je priječila da o tome javno i argumentirano govore. Onako kako se to u Europi nekoć moglo činiti.

Kada se posljedice više nisu mogle prikriti, nakon demonstracije organiziranosti i superiornosti u napadima na žene u silvestrovskoj noći diljem Europe s epicentrom u Kolnu, niza lokalnih ekscesa između migranata i domicilnog stanovništva, porasta netrpeljivosti prema migrantima i napada sa ksenofobičnom motivacijom, stara Europa, čini se, gura problem s kojim se ne zna nositi prema svojoj periferiji – prema Balkanu.

Istina, zasad tek austrijske vlasti uz strožu kontrolu najavljuju moguće zatvaranje granica. No pitanje je dana ili tjedana kad će svi učiniti ono isto zbog čega su prije pola godine osuđivali Viktora Orbana – nastojati svim sredstvima ostvariti nadzor nad svojim granicama. Njemački ratni brodovi koji nadziru izbjegličke rute pred turskim granicama u Egejskom moru i koji su tako naljutili T. R. Erdogana, vrlo blage kritike austrijskih nakana i opća europska nužda da se zaustavi veliki proljetni migrantski val kojim prijeti turski predsjednik, ukazuju da bi svi uskoro mogli slijediti Austriju.

A to znači da bi se Hrvatska, kao jedna od posljednjih EU ispostava prema Balkanu, mogla naći na velikom iskušenju, a da bi BiH mogla još jednom postati mjesto na kojem eksplodiraju neriješeni europski sukobi.

Milanovićeva ne-politika prema migrantskoj krizi dovela je do toga da se Hrvatska našla ograđena žicom prema schengenskoj Europi – Slovenija, Mađarska – a istodobno ima nezaštićenu i ranjivu balkansku granicu prema Srbiji, a osobito prema BiH. Riječ je zasad samo o simbolici. No ta je simbolika vrlo neugodna nakon upozorenja kancelarke Merkel kako bi zbog izbjegličko/migrantskog vala Balkan opet mogao planuti.

Još je neugodnija nakon najnovijeg upozorenja njemačkog veleposlanika u BiH Christiana Hellbacha izgovorenog na sarajevskoj konferenciji Centra za sigurnosne studije “George C. Marshall“ iz Garmisch Partenkirchena, da bi zbog pojačane kontrole granica koju provode Austrija, Makedonija, Slovenija, Hrvatska i Srbija – BiH mogla postati logičan alternativni pravac, i sigurnosni izazov. Osobito kada se svemu doda povratak ratnika iz Sirije i povećani rizik terorizma.

Kad se mogućnost da BiH postane novo izbjegličko i sigurnosno žarište službeno najavi na otvorenom dijelu sigurnosne konferencije, onda je ostvarenje te najave samo pitanje vremena. To znači da bi Njemačka uskoro mogla premjestiti svoje nadmetanje s Turskom iz Munchena u Mostar, da uz ogradu prema schengenskoj EU Hrvatska dobiva i sigurnosno žarište u svom balkanskom trbuhu u sigurnosno razvaljenoj BiH, koja još traži svoj državni koncept između EU-a, Rusije i Turske.

Iako formalno članica EU i NATO saveza, Hrvatska takav rasplet čeka u vrlo lošoj poziciji. Sama je nepripremljena, a nema ni kome pisati u svojoj EU. Oni bi sad najradije o brexitu. Čini se da će za rješenje opet morati zvati Washington.

(Višnja Starešina | Slobodna Dalmacija)

2 komentara

Komentiraj: