Više od deset mjeseci od općih izbora, a manje od tri mjeseca od formiranja vlasti, Bosna i Hercegovina ponovo je ušla u razdoblje teške neizvjesnosti i političke nestabilnosti iz koje se izlaz ne nazire, piše Dnevni avaz, koji je objavio šest točaka kolapsa BiH.
Avaz navodi kako je prema mišljenju mnogih ova kriza najteža od Daytonskog sporazuma, a dolazi u specifičnoj godini, u kojoj se obilježavaju dva desetljeća od povijesnog potpisa, ali i genocida u Srebrenici.
”Kratkotrajno osvježenje u vidu usvajanja Zajedničke izjave o EU, a potom i aktiviranja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, pokazalo se pukom iznimkom koja je bila rezultat snažnog pritiska Njemačke i Velike Britanije te snižavanja uvjeta službenog Bruxellesa. Od europskog zamaha – ništa”, piše Avaz i dodaje kako je umjeto toga zemlja vrlo brzo kliznula u krizu goru od one iz 2014., izborne godine.
Sarajevske novine, navodeći šet ključnih točaka, navode kako i optimisti na Zapadu nerijetko kažu – morat će nam biti gore prije nego što nam postane bolje.
Prenosimo Avazovih šest točaka kolapsa:
Propast EU agende
Izjava spremnosti za EU reforme koja je potpisana bila je lagan zadatak u odnosu na formiranje pravog programa za potrebne promjene – odnosno EU agende. Ali za usvajanje EU agende ova vlast nije imala dovoljno kapaciteta.
Odbijanje iz RS samo je jedan razlog, dok je i sam tekst predložene agende naišao na niz kritika. Put do njezinog usvajanja, kao i rješenja za mehanizam koordinacije, u ovom trenutku blokiran je do daljnjega, bez ikakvih naznaka kada i kako će biti deblokiran.
Raspad parlamentarnih većina
Vlada Federacije BiH i službeno više nema parlamentarnu većinu. Vlada Republike Srpske je pred smjenom, a ni Vijeće ministara BiH više nema bezuvjetnu podršku većine u Parlamentu BiH.
Dio županijskih vlada u FBiH nije još ni formiran, a one koje jesu, poput tuzlanske i sarajevske, na klimavim su nogama. To znači da niti jedna razina vlasti u BiH ne funkcionira u cijelosti, dok je veći dio potpuno paraliziran. To je, prema svemu sudeći, rezultat pokušaja da se vlasti formiraju mimo volje građana koji su, većinski, tražili suštinsku promjenu, a dobili ono protiv čega su se borili na prosvjedima u veljači.
Financijski kolaps kuca na vrata
Rupa u proračunu FBiH iznosi najmanje 646 milijuna KM, dok je u RS taj iznos blizu 300 milijuna. Vlade nemaju gotovo trećinu potrebnog novca da isplate potrebe, uglavnom, plaće proračunskih korisnika. Bez financijske injekcije Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), do jeseni će presušiti sve blagajne. Ali MMF je čvrst u stavu da novog kredita neće biti bez reformi. A reformi nema bez funkcionalnih vlada. Unutarnji i vanjskih dug već sad rastu, a vlasti ne isplaćuju redovne obveze. Jasno je, prije konačnog kolapsa države doći će onaj financijski, koji već kuca na vrata.
Teške reforme i sindikalne prijetnje
Sve i da se vlast nije raspala, da postoji parlamentarna većina, reforme koje BiH mora provesti su dovoljno teške da bi izazvale društvene potrese. To najbolje govore žestoke prijetnje sindikalista da će prosvjedima spriječiti izmjene radnog zakonodavstva i smanjenje prava. Što će tek biti kada i ako zbog smanjenja javne potrošnje krenu otkazi i snižavanja plaća? Socioekonomske reforme koje su ove vlasti pristale provesti nisu mačiji kašalj. Možda im je, stoga, i jedini izlaz da ih zbog krize vlasti koju su izazvali nikad ne provedu.
Tenzije u regiji
Nevolja nikad ne dolazi sama. Tenzije u regiji, posebno u Makedoniji, na Kosovu, ali i (ne)suočavanje Srbije sa zločinačkom prošlošću ne doprinose, zasigurno, ni stabilizaciji u BiH. Utjecaj vanjskih faktora uvijek je u BiH bio značajan, posebno u vremenu kada se interesi velikih sila prelamaju preko Balkana. Bespotrebnim kompliciranjem odnosa s Crnom Gorom u vezi sa Sutorinom naše su vlasti doprinijele tenzijama u regiji.
Izazov borbe protiv nasilnog ekstremizma
Pošast terorizma i nasilnog ekstremizma globalna je opasnost koja se ne smije potcijeniti. BiH će, htjela ili ne, biti dio svjetskih napora u borbi protiv prijetnje koja ne bira žrtve. Jer, ako ove bh. vlasti ne budu kooperativni partneri, međunarodna će koalicija pronaći druge. Država će dugoročno biti obvezna angažirati značajne kapacitete, logistiku i institucije u borbi koja neće biti ni laka ni jednostavna. Ali drugog izbora nema.
(www.bljesak.info)
ako imate ijednu točku u ovoj državi da funkcinira predlažemo ih za NOBELOVU NAGRADU a ovaj narod je BOLJI od bilo čega na svijetu kada je DOZVOLIO OVAKVOJ ŽIVINI DA SNJIM VLADA OMLAČUJE
Međunarodna zajednica je skrojila BiH od dva entiteta i to 1) Politike i 2) Religije, a BiH
društvo ima potrebu i za trećim entitetom 3) Nadom. Upravo treći entitet Nada, je taj koji nedostaje cjelokupnom pučanstvu i pod hitno ga moraju utemeljiti i prihvatiti i prvi i drugi entitet.
Tri entiteta:
1. Politika,
2. Religija i
3. Nada
Ako pogledamo i analiziramo sadašnju kadrovsku strukturu u entitetima, vidjeti ćemo da našim sudbinama upravljaju ljudi bez ikakvih posebnih stručnih, intelektualnih ili moralnih odlika i da ih samo krase političke odlike po kojima im podanička pripadnost partiji omogućava nagradu u vidu uspješnog pentranja po trulim ljestvama njene hijerarhije, a što ih dovodi u poziciju društvene elite nedostupne običnom puku i naravno odlike kriminalaca. Tim političkim elitama vlada nesagledivi strah od pada ili silaska sa elitističke političke pozornice, te se kod njih vremenom razvila neizlječiva bolesna obrambena potreba za ulizništvom i podaništvom prema centrima moći, bilo da su oni koncentrirani u jednoj osobi
koja neprikosnoveno vlada partijom ili prema stvarnim centrima moći kanaliziranim preko US Embassy u Sarajstanu. Biti neposlušan prema vođi ili nepodoban i nepoželjan u očima Amera traži kaznu koja slijedi za „neposlušnika“ u vidu silaska sa pozicije društvene elite i gubitka mnogih novčanih privilegija kroz razna članstva u odborima i komisijama, kojima niti povlaštenik do tada nije znao niti pozicije, a niti imena. Mogu li takve podaničke i gubitničke strukture dovesti do trećeg entiteta – Nade. Kada vidimo od kakvog su tkiva i materijala sazdane sadašnje vladajuće, poluvladajuće, poluoporbene i oporbene partije odgovor je jednoznačan i jednostavan – teško! SDA se predstavlja kao kalifatska stranka, koja će sve učiniti i neučiniti za ostvarenje svoga kalifata. DF je destruktivna, degenerativna i detefistička stranka koja ima za cilj „ili mi ili nitko“. HDZ je KMO, mislim i na HDZ RH,
HDZ BiH i HDZ 90′, dok je SDP to nadišao i osim što je kriminalna mafijaška organizacija, ona je prije svega i zločinačka organizacija koja je slijednica SKJ(H/BiH), totalitarne zločinačke partije koja je izvršila genocid nad vlastitim narodom, a koji genocid je naredio njen zločinački vođa JBT koji zauzima deseto mjesto na ljestvici svih zločinaca u ljudskoj povijesti. Baštiniti takvu totalitarnu i zločinački ideologiju ideologiju i lik i djelo takvog zločinca mogu samo djeca autora križnih putova i nepreglednih jama koje su
punili kostima svojih neistomišljenika. Oni nastoje još jednom u bespućima putnih križeva, zakopati kosti neistomišljenika u jame zaborava, kako bi sakrili zlodjela svojih mentora i otaca. Tvorci obadviju partija je isti establišment, s tim da su jedni bar prividno raskrstili sa svojom partijskom krvavom prošlosti i okrenuli se, kao pokret, ka stvaranju jedne nove,
pravednije i bolje države. Ideja sama po sebi nije zaživjela iz jednostavnog razloga megalomanije njenih dosadašnjih vodećih ljudi i dijela članstva ka zgrtanju
ovozemaljskoga blaga, koje bi trebalo osigurati njima i njihovoj djeci i unucima lagodan život bez odricanja i rada. Ta partija, na kraju krajeva, štiti interese krupnog kapitala i u suprotnosti je sa interesima i idejama liberalne i socijalne provenijencije, već daje privid njegovanja demokršćanske konzervativne ideje i tradicije, iako u praksi i djelu nema nekih bitnih razlika u praktičnom djelovanju za razliku od ideološkog svjetonazora koji je
nepremostiv. Oni se takmiče, i uspijevaju, hrvatskoj javnosti i hrvatskom biračkom tijelu ponuditi samo izbor manjeg zla između ova dva zla. Na tome se uglavnom i temelje njihove predizborne ideje i vidimo da se i za parlamentarne izbore u RH 2016-e godine kampanja temelji na toj premisi. Slušamo tako nebuloze bivšega predsjednika RH Stjepana Mesića koji je gostovao na HTV-u kod voditeljice Jasmine Popović u emisiji „Itervju tjedna“
od 20.06.2015. godine i u kojoj govori, da parafraziram, kako SDP nema alternative jer drugi vraćaju Hrvatsku u edehaziju, u jedan fažizam, aludirajući na HDZ i Karamarka. Voditeljica ga pita zar to nisu malo teške riječi, a drug nam Mesić odgovara kako nisu i da će mo vidjeti da je on bio u pravu. Osoba u dvije rečenice prosipa takve nebuloze i floskule i ujedno čini i materijalne pogreške. Drug nam Meske zagovara SDP „koji nema alternative“ što znači da komunisti hoće i moraju pobijediti inače nam se vraća NDH, fašizam i
ustaše, da bi u nastavku svoje maloumne misli, na sugestiju voditeljice i njene
retoričko-upitne konstatacije o težini izrečene riječi, dotični odgovorio kako će mo vidjeti da je on u pravu, što automatizmom opet znači da drug Karamarko i njegove „ustaše“ sigurno pobjeđuju, kako bi smo se uvjerili u čudesne proročke riječi i mogućnost sagledavanja budućnosti budaletine Mesketa. Ovakve nebuloze i ovakvu nam je politiku 10 godina vodila maloumna osoba, pa se pitam kakvi su birači i njihova inteligencija koji su birali ovakvoga lika, ili je prevladala mazohistička politika „mora do koljena“ nikla na vrelu politike prvoga
hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, ili je jednostavno prevladao poznati adezeovski izborni inženjering o pripremljenim novim izbornim kutijama kojima su se svi uspješno služili još u prošloj, za mnoge neprežaljenoj tvorevini zvanoj eseferjot, kada nisi morao ni izlaziti na izbore a uvijek je odziv bio sto posto i uvijek su svi bili „ZA“. Što nam onda ostaje? Ostaje nam utemeljenje novoga pokreta utemeljenu na provedbi politike lustracije i krenuti u izgradnju nove državne zajednice utemeljene na tri entiteta koja nemaju
alternative. Vani ljudi ne vide, ne čuju naše vrle političare, niti ih svakodnevno ne susreću u njjihovoj paunovskoj pozi kojima jasno daju do znanja običnom malom čovjeku, “tko te j…, tko ti p… mater, ja sam tu naredne četiri godine i mogu što hoći, a ti mi ne možeš ništa”. Treba izbiti iz ruku ovakvu moć političara kroz mogučnost njegova opoziva, da nam se ne pojavljuju političari “novog doba” koji kroz mandat-dva u periodu od 4-8 godina nemaju prosjek javljanja niti jednom godišnje, a što je odlika svih političara iz adezeovske baze, osigurati kroz elektronsko glasovanje kako nam se ne bi više pojavljivali izborni pobjednici poslije 19,00 sati, već da se pojave stvarni pobjednici za koje smo i glasovali, da dobijemo državnu zajednicu kakvu narodi žele, što nema alternative.