Sanja Zadro o rušenju Name u Mostaru: “Svaka je ruševina prilika za promjenu prakse”

Posljednjih dana u medijima se govorilo i pisalo o mogućnosti rušenja Name u Ulici Maršala Tita u Mostaru. Priča je u medijima aktivirana nakon što je Salem Marić, predsjednik Gradskoga odbora SDA u Mostaru, za TV1 izjavio da je s federalnom inspekcijom dogovoreno da se Nama “sruši do gabarita prvoga kata i da tako barem više ne predstavlja opasnost dok se ne iznađe mogućnost da se gradi novi objekt”.

Međutim, intervenirati na povijesnim objektima u starim gradskim jezgrama – čak ni u Bosni i Hercegovini – ne može se “tek tako”, pa za ovaj pothvat nije dobivena dozvola Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH i UNESCO-a.

U normalnom svijetu u ovakvim se situacijama barem konzultira sa strukom pa je stoga portal Jabuka.tv napravio veliki intervju sa Sanjom Zadro, povjesničarkom umjetnosti, članicom Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine i doktorandicom koja je upravo pred obranom disertacije pod naslovom “Arhitektura Mostara od 1850. do Drugoga svjetskog rata” na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Sanja Zadro na stranicama Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine objavila je tekst “O donošenju odluka i degradaciji urbanoga tkiva Mostara uz najavljeno rušenje ostataka robne kuće ‘Nama'”, a za portal Jabuka.tv govorila je o nekim pitanjima u vezi toga.

Sanja, u disertaciji pišeš o arhitekturi Mostara u razdoblju austro-ugarske vladavine. Gdje je tu Nama, koja je njezina vrijednost u tom kontekstu?

“U disertaciji nije obrađena samo arhitektura austrougarskoga perioda. Urbanizam i arhitektonsko nasljeđe Mostara iz naslovljenoga razdoblja kronološki su i tematski podijeljeni u tri cjeline. Prva je razdoblje kasne osmanlijske uprave u Bosni i Hercegovini (od 1850-ih do 1878.), zatim razdoblje austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom (1878. – 1914.) i, na koncu, razdoblje između dvaju svjetskih ratova (1918. – 1941.).

Jezgra istraživanja je arhitektura austrougarskoga perioda u Mostaru na koju se nadovezuju, s jedne strane – zapadni utjecaji u arhitekturi kasnoga osmanlijskoga perioda kao uvod (zajedno s kojim je obrađen i urbani razvoj Mostara do toga vremena, zatim demografska slika i njezine promjene od postanka grada do sredine XIX. stoljeća), a s druge strane – arhitektura razdoblja između dvaju svjetskih ratova s kojim kontinuitet također jest stilski, i to prvenstveno zajamčen kontinuitetom kadra u lokalnim jedinicama građevinske djelatnosti tijekom 1920.-ih i 30-ih, odnosno šegrtima i/ili terenskim suradnicima prethodne generacije lokalnih tehničara i inženjera. Stoga su većina arhitekture stambene funkcije i dobar dio javnih novogradnji odražavali relikt kasnoga historicizma i secesije, s nekoliko primjera progresivnih tendencija koje su projektirali arhitekti širega regionalnoga značaja u državnim investicijama.

Kasno osmanlijsko razdoblje obrađeno je uglavnom na temelju objavljene građe i putopisa zbog jako slabo očuvane arhivske građe, austrougarsko i međuratno razdoblje rekonstruirani su na temelju arhivskih dokumenata i periodike uz konzultiranje stručne i znanstvene literature. Ključni je cilj bio steći i ponuditi uvid u osnovnu kronologiju toga dijela urbanističke i arhitektonske povijesti grada, kao i njihovoga odnosa s društvenom i političkom poviješću kako Mostara tako i ostatka Bosne i Hercegovine i nadređenih joj instanci tijekom triju tematiziranih razdoblja. Širi kontekst koji je postavljen kao predmetna odrednica srednjoeuropska je arhitektura toga vremena. Umjetnička vrijednost, oblikovna ili prostorna inovativnost analiziranih spomenika rijetko su primarni materijal za analizu, s obzirom na to da su ostvarenja najvećim dijelom inženjerske arhitekture i/ili kolektivnih napora lokalnih građevnih tehničara okupljenih u odgovarajuće institucionalne okvire i strukovne udruge.

Stoga se kao prioritet nametnulo organizirati lokalni ustroj i kronologiju izgradnje te ih razmatrati u odgovarajućem društveno-političkom kontekstu. Tumačenje odnosa stila i konteksta ovdje nije primjenjivo kao što je primjenjivo u slučajevima neovisne umjetničke produkcije ili arhitektonske prakse koja teži kritički i djelatno intervenirati u taj kontekst, nego se razmatraju kao manifestacije njegovih političkih obilježja i odnosa snaga – poglavito u razdoblju austrougarske uprave – izuzev nekoliko slučajeva individualnih napora vladinih arhitekata – sumiranih u tekstu koji je Vancaš objavio u Tehničkom listu u Zagrebu 1928. i naslovio “Bosansko narodno graditeljstvo”. S obzirom na tako ponuđen tematski presjek, u doktorskom se radu problematiziraju odnosi novoga i staroga, tj. staroga i novoga i kroz razdoblje austrougarske uprave, ali i kontinuitet koji je to razdoblje uspostavilo s domaćom modernom i za kojega, nažalost, u Mostaru nemamo primjera u međuratnom periodu i što će se revitalizirati, osim s Neidhardtom i njegovom idejom “puta u suvremeno”, kasnije u arhitekturi Zlatka Ugljena ili u tome kako je Bogdanović pisao o Mostaru.

Pretpostavljam da je ključni doprinos disertacije istraživanje organizacije graditeljske djelatnosti na lokalnoj razini u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, koje je bilo gotovo u cijelosti neistraženo i svedeno pod nazivnik stagnacije koji u određenoj mjeri i jest ispravna odrednica, ali – kako su građa i institucionalne korespondencije pokazale – nipošto jednoznačna.

Gdje je tu Nama? Vojna komanda jedan je od dvaju realiziranih projekata Josipa Vancaša u Mostaru. Kao što sam pisala u tekstu koji je bio reakcija na najavljeno rušenje, riječ je o neorenesansnoj realizaciji koja je nedvojbeno bila jedna od najreprezentativnijih austrougarskih građevina u Mostaru. Tipološki je to stambeno-najamna zgrada. Mijenjala je funkcije i vlasnike te postala važan dio mostarskoga urbanoga pejzaža i kulturne povijesti. Tip stambeno-najamne zgrade, nepoznat u ranijoj arhitekturi Bosne i Hercegovine, u austrougarskoj fazi arhitektonske povijesti bosanskohercegovačkih gradova, poslužio je kao poligon za snažniji upliv srednjoeuropskih importiranih obrazaca u arhitektonskim rješenjima, čime su ujedno i nepovratno narušene neke od značajki tradicionalnoga orijentalnoga urbanizma.

Ako uzmemo u obzir složenost čimbenika koji definiraju faze urbane i arhitektonske povijesti nekoga mjesta i kulturnoga okvira i sve ono što materijalno stanje spomenika u većoj ili manjoj mjeri odražava, lako je zaključiti da je zgrada vrijedna čuvanja. To ne bismo trebali dovoditi u pitanje.”

Laicima ta zgrada već izgleda kao ruševina. U tekstu koji ste objavili i Vi se – barem jednim dijelom – slažete s time. Zašto je onda ova najava o djelomičnom rušenju toliko sporna?

“Najava nije sporna. Ljudi imaju pravo u medijskom prostoru koji im se pruža govoriti što misle i najavljivati što žele. Sporna je činjenica da su mogućnosti za realizaciju najave neupitne i da to ne bi bio prvi slučaj takve prakse. Od najave do realizacije, na svu sreću, postoji čitav niz opcija. Možda bi ih bilo pametno učiniti djelatnima. Govoriti i pisati o nekom mjestu i njegovoj povijesti znači uzimati u obzir društvene i političke okolnosti planiranja i gradnje u svim fazama te povijesti, čime opet ponavljam stvari koje sam pisala u tekstu zbog kojega i odgovaram na ova pitanja. Zgrada jest ruševina i za laike i za sve ostale.
Vraćanje funkcije nečemu što baštinimo čin je pomirenja s fazama društvene povijesti koje su dio sjećanja ljudi i njihove materijalne okoline. Ujedno je korak prema boljem razumijevanju te povijesti. Teško je ovdje izbjeći vrijednosne sudove i zauzimanje stava. Vjerujem da bi čuvanje bilo dobra opcija.

Zgrade također pamte i ne otkrivam ništa novo govoreći o tome. Teško je donijeti odluku ako znamo povijest izgradnje i vlasničkih odnosa u konkretnom slučaju. Teško ipak ne znači neizvedivo. Funkcija se može vratiti na različite načine i ne mora nužno značiti cjelovitu rekonstrukciju. Nova se struktura može inkorporirati u postojeću nakon sanacije. Također se može razmisliti o revitalizaciji zgrade s njezinom izvornom (najamnom) funkcijom na umu, a komercijalni bi se sadržaji mogli kombinirati sa stambenim kapacitetima.”

Foto: Dajana Šudić Karačić

Jesu li oni koji donose odluke o tome ili jesmo li mi kao društvo uopće svjesni vrijednosti graditeljskoga nasljeđa? Tiče li se to nas?

“Svaki čovjek sam donosi odluke o tome što ga se tiče. Vrijednost graditeljskoga nasljeđa i problemi s njegovim čuvanjem nisu jedini alarmirajući faktori proizašli iz načina na koji se donose odluke u suvremenom Mostaru i Bosni i Hercegovini. Spašavanje, izgradnja i revitalizacija potrebni su industriji, demografskoj slici i generalnim mogućnostima ostanka. Rušenje spomeničke baštine i izgradnja novih kapaciteta u brojnim su slučajevima motivirani novcem i privatnim interesima. Vjerujem da je to pogrešno. Jednako tako, vjerujem da se to tiče svih nas.”

Kakva su dosadašnja iskustva u našoj sredini u domeni zaštite kulturnoga nasljeđa u Mostaru? Što smo izgubili i što gubimo uništenjem te baštine?

Odnos prema baštini (od arhitekture, preko slikarstva, kiparstva i književnosti do običaja, napjeva, usmene predaje) ilustracija je odnosa prema zajedničkoj prošlosti. Stoga njezina prezentacija može osigurati prostor za hotimičnu falsifikaciju i iskrivljivanje te prošlosti. Takve se stvari događaju često i nisu vezane samo uz naše prostore. Svi znamo da su se u Bosni i Hercegovini neposredno nakon rata 1990-ih (kao i tijekom njega) ciljano spaljivali arhivi i knjižnice da bi se uništila građa u svrhu stvaranja novih interpretacija povijesti i nametanja (id)entitetskih okvira. To se još uvijek događa.

Negativne posljedice te prakse jako su vidljive u bosanskohercegovačkim gradovima, a Mostar je jedan od najalarmantnijih slučajeva upravo zbog bogate i vrijedne baštine koja je uništena i od koje se ponešto još uvijek stigne spasiti. Možda je pogrešno idealizirati bilo koji od ranijih perioda urbane i kulturne povijesti grada, ali je pogrešno i poricati da su pojavne odlike njegovoga krajolika uvijek u većoj ili manjoj mjeri pokazatelj hijerarhije vrijednosti o kojoj je ovdje riječ. To nije pitanje politike nego zdravoga razuma s kojim politika u Bosni i Hercegovini nema puno doticaja. Mostar danas ne izgleda lijepo, a ta je činjenica uzročno-posljedično povezana s načinom na koji se donose odluke o urbanom planiranju, zaštiti spomenika, prikupljanju sredstava za izgradnju i motivima koji stoje iza investicija.”

Je li kasno da mijenjamo praksu?

“Vjerujem da nije. Svaka je ruševina prilika za promjenu prakse.”

A, je li zaštita ili obnova “preskupa”?

“Ne mislim da je zaštita preskupa. No “misliti” ne znači isto što i “znati”. To ovisi o više čimbenika koji nisu vezani isključivo uz lokalni kontekst. Nije Mostar jedino mjesto u kojem se ruše povijesni spomenici da bi se gradili hoteli i trgovački centri. To se događa u cijelome svijetu, a povijest arhitekture je ujedno i povijest ljudskih potreba. Stoga, s procjenama, odlukama i osudama treba biti oprezan.

To je pitanje hijerarhije vrijednosti, pri čemu sredstva za čuvanje i prezentaciju materijalnih, nematerijalnih, pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara ovise o tome kako je određeno društvo u određenom trenutku organiziralo svoje vrijednosne prioritete. Nerijetko se događa da je obnova jeftinija od rušenja i nove gradnje, ali se svejedno bira skuplja opcija jer je gradnja novoga objekta u interesu nekoga tko bi vjerojatno bio bolja osoba za odgovaranje na pitanja o tome je li zaštita baštine preskupa. Privatni investitori odlučuju o tome u što će uložiti svoj novac i dok se god to događa, događat će se i rušenja.

No, rušilo se da bi se gradilo i prije našega vremena, a možda će neki od spornih suvremenih trgovačkih centara za stotinjak godina imati status povijesnih spomenika. Simptomi krize uvijek se mogu preusmjeriti u potencijal za promjenu, što opet ne znači da će promjena biti dobra. Urbani se ambijent s vremenom pomiri s novim značajkama prema kojima nekad ima smisla zauzeti pomirljiv stav. Ne dvojim da bi se suvremena gradnja na mjestu (odnosno u sklopu) Vojne komande u nekom obliku mogla uspjelo uklopiti, za što bi trebalo oprezno uskladiti potrebe investitora s potrebama urbanoga ambijenta, a takve su podudarnosti na našim prostorima danas – nažalost – rijetke.”

(www.jabuka.tv)

4 komentara

  • Lijepa Nama spomenik kulture koju je Austrougarska napravila.Šteta velika da se sruši kao i Stara bolnica prekrasan objekat koji je bio u funkciji i da se renovirao bio bi prekrasno zdanje i zelenilo okolo.

  • Kaže i slaže se sa svim gore navedenim međutim što recimo učiniti sa uništenimnom ljudskim životima kako u mostaru tako i u sarajevu pa i banja luci ili recimo činjenično utvrđeno u samostanu u sirokome brijegu gdje su prvo pobijeni spaljeni zakladi pratri a i uništena je kompletna arhiva unutar tog samostana te nekome slavne a nekome jalove tužne godine 1945. I da uništene su matične knjige! Pa naknadno se pojavljuje neke nove “cinjenice” Ne samo u sirokome nego u krevetu fojnici kraljević s utješni pa i samoj genocid preživjeloje srebrenici gdje su nekome prije nekih 400 500 godina zakasni razni vjernici posebice kršćani latinica ako vole reći i vlasi ili pravoslavci….da bi eto nastala tada neka opet nova činjenica bošnjani….a zapravo potvrđeni narodi tih krajeva ili doseljenika iz drugih krajeva….jeste li možda znali koja je genetika Hrvata Srba Slovenaca Makedonac a Albanaca i evo ovih “Bosnjana”

Komentiraj: