Raspudić: Jesmo li svi dužni plaćati za europsku kolonijalnu prošlost?

U kolumni “Jesmo li svi dužni plaćati za europsku kolonijalnu prošlost?”, napisanoj prije četiri mjeseca, kao laik za pitanja o kojima se kod nas sustavno oglašava tek nekoliko geostrateških stručnjaka, zbrojio sam dva i dva i bilo mi je jasno da slijedi pojačanje protoka migranata s Bliskog istoka tzv. balkanskom rutom. Naime, to su nam jasno i otvoreno poručile EU inistitucije.

U međuvremenu sam dobio i djelomičan odgovor na pitanje kome treba stići račun za sadašnju situaciju: svi ćemo plaćati bez obzira na to imamo li (post)kolonijalni dug ili ne.

Piše: Nino Raspudić | Nezavisne novine

Razvaljivanje država i društava od Iraka i Sirije do Libije, ono divno “arapsko proljeće”, čiju su inačicu isprobanu i u Ukrajini spremali i u BiH, dobrim je dijelom dovelo do katastrofe kojoj svjedočimo danas. Multikulturalisti i lijevi euromazohisti u pravilu ističu europsku kolonijalnu prošlost i zadnje intervencije tijekom “arapskog proljeća” kao argument zašto Europa treba da primi pridošlice. Kvote su već određene u svrhu ravnomjernog raspoređivanja po zemljama članicama.

Tu se mora stoti put postaviti isto pitanje: Zašto ravnomjerno? Kakve veze imaju Hrvatska, Bugarska, Finska ili Litva s kolonijalnim iskorištavanjem Bliskog istoka i Afrike? Je li ista odgovornost Francuske i Italije, koje su izravno sudjelovale u intervenciji u Siriji i Libiji, i manjih zemalja s ruba EU? Niti se ravnomjerno dijelio kolonijalni plijen, kad se pljačkao i kad se na njemu razvijalo, niti su se ravnopravno donosile odluke o interveniranju. Materijalni i moralni teret (post)kolonijalne prošlosti želi se rasporediti svima, a profit kojeg su pojedine zemlje ostvarivale crpeći resurse novootkrivenih područja ostaje samo njima.

U travnju je smušena EU u službenim dokumentima, iz kojih je bilo jasno da nema nikakve suvisle, zajedničke strategije u pogledu dosad neviđenog migrantskog vala, govorila o tome da treba osigurati sigurnije kopnene koridore, pri čemu je talijanski tisak eksplicitno spominjao “balkansku rutu”. I samo par mjeseci kasnije, evo nas tu gdje jesmo. Bilo bi puno logičnije, u smislu vraćanja materijalnog i moralnog duga, da je EU donijela odluku da se svi migranti prihvate, da ih se nahrani, obuče, okrijepi i da ih se u luksuznim kruzerima, udobno i sigurno odvozi do istočne američke obale.

No lakše je preko balkanskih leđa. Zbunjuje potpuni izostanak informacija o realnom stanju na terenu, tj. na startnim točkama odakle migranti kreću. Koje su trenutne ratne linije razdvajanja primjerice u Siriji? Pod kime se tamo može živjeti, pod kime preživjeti, a pred kime se mora bježati? Kako se kreću rute i tko ih je odredio? Ima li EU prste u spomenutom olakšanju tzv. balkasnke rute tj. startnom usmjeravanju migranata na taj kopneni koridor?

Šverc ljudima nije nepoznanica na ovim prostorima

Mađari su već pri prvim naznakama rastućeg problema zauzeli jasan stav i počeli gradnju zida prema Srbiji, kojeg će u cjelosti dovršiti u studenom. Njegova izgradnja preusmjerit će rutu prema kopnenoj granici Srbije i Hrvatske u Zapadnom Srijemu ili, zaobilaznije, preko BiH do Hrvatske pa dalje prema zemljama EU. Šverc ljudima nije nepoznanica na tim prostorima tako da brojne rute preko dugačke granice već postoje, a očito i dovoljno beskrupuloznih domaćih ljudi kojima će biznis tek procvjetati.

Dakle, sljedeća postaja i krizna točka uskoro će postati Hrvatska, stoga se postavlja pitanje što ona može ponuditi migrantima, bilo kao njihova odredišna točka, bilo kao tranzitni teritorij.

Iz Hrvatske se, nakon punih sedam godina ekonomske krize, mladi masovno iseljavaju istim onim pravcima kojima bi htjeli i migranti s Bliskog istoka i Afrike, prije svega prema Njemačkoj. Većina migranata stoga nema viziju ostanka na tlu, u usporedbi sa zapadnoeuropskim zemljama siromašnoj Hrvatskoj. Bezrezervnom prihvatu svih migranata skloni komentatori ističu da je razlog njihovog dolaska na tlo Europe spasavanje žive glave, no znakovito je da se većina njih želi dokopati zemalja gdje se generacijama može živjeti od socijalne pomoći. Većina ih, dakle, ne bježi na prvu sigurnu lokaciju, nego ide trbuhom za kruhom. Stoga se ni Srbija, ni BiH, pa ni Hrvatska ne moraju brinuti da će ih se puno htjeti zadržati u njima.

Kamo će onda krenuti dalje? Mađari su jasni da nema prolaza, ostaje pitanje ponašanja Slovenije kao sljedeće schengenske brane. Tu bi se Hrvatska mogla naći u poziciji u kojoj je talijanski otok Lampedusa danas, kao prvo prihvatilište ilegalnih imigranata unutar EU, ali još izvan schengenske zone, a zemlje izvan Unije s kojima graniči, BiH i Srbija, kao nekakvo predvorje, čistilište pred “EU rajem”. Moglo bi se dogoditi da ih napune desetine tisuća migranata na putu prema sjevero-zapadu, a da onda EU blokira granice, a za uzvrat dadne pomoć za smještaj zemljama gdje su se već zatekli. Dugoročno gledano ovakav bi razvoj događaja imao katastrofalne posljedice: desetine tisuća novopridošlica u zemljama s golemom vlastitom nezaposlenošću, socijalnom napetošću i nemogućnošću integriranja u svijet rada, a time i u društvo ljudi drugačijeg jezika i kulture. Stvorila bi se geta, nešto između palestinskih izbjegličkih logora i siromašnih imigrantskih predgrađa europskih gradova.

Nespremne i obezglavljene vlasti

Što učiniti? Hrvatska vlast se čini potpuno nespremnom i obezglavljenom. Premijer se razmeće poput najsiromašnijeg u društvu koji časti sve u kavani. Govori o “ljudskosti” i “imanju srca”, što je pohvalno. Ali ako nesretniku možeš ponuditi derutnu vojarnu, minimalno preživljavanje i dugoročni konflikt nisi ga baš usrećio. Ono što zabrinjava je Milanovićev odgovor na pitanje ima li država strategiju za prihvat izbjeglica. Izjavio je prekjučer kako Hrvatska ne može imati strategiju mimo EU, “koja nema strategiju i ovo ju je dočekalo kao iznenađenje”. EU i na ovom primjeru još jednom pokazuje sve svoje strukturne nedostatke, pa umjesto trome, od stvarnosti otuđene EU birokracije opet moraju pojedinačno reagirati nacionalne države, što se vidi na primjeru Mađarske. U međuvremenu traje moralna i moralizatorska debata. Jasna je stvar da se ne može i ne treba ostati ravnodušan pred patnjom djece i obitelji, stoga je izlišno njeno opetovano naglašavanje u javnosti.

No, najlakše je javno se zgražati nad svima koji nisu spremni primiti sve, očitati lekciju “pendrecima” na granicama, netolerantnim unikulti zemljacima i susjedima, a osobno ne preuzimati nikakvu odgovornost za moguće posljedice neselektivne širokogrudnosti. Izvan promišljenih moralizatorskih pera, povremeno izlete i suprotna stajališta. Jedan takav “napad iskrenosti” imao je posrnuli istarski političar Damir Kajin, koji se narogušio na spominjanje pulske vojarne kao jednog od mogućih mjesta za prihvat izbjeglica. Kajin je reagirao refleksno – hvala, ali ne u mome dvorištu. Zabavno je kako isti krugovi koji godinama hvale toleranciju i multietničnost svoje regije nasuprot zadrtim kamenjarskim krajevima, sad odjednom ne žele uživati u punini blagodati multikulturalizma i višereligijske zajednice. Migrantska kriza već ozbiljno potresa krhke temelje Europske unije, a čini se da će i zemlje kandidate za članstvo sve više navoditi na razmišljanje o tome vrijedi li uopće postati član takvog kluba.

(Nezavisne novine | Nino Raspudić)

4 komentara

Komentiraj: