Potresne ispovijesti triju zlostavljanih žena

Tri žene koje su sad u sigurnim kućama, a prošle su pakao života sa zlostavljačima, podjelile su svoja iskustva koja su objavljena na portalu Telegram.hr. U nastavku pročitajte njihove tužne životne priče. (Imena su zbog njihove sigurnosti izmjenjena, kao i mjesta iz kojih dolaze te lokacije sigurnih kuća)

RENATA, 39 godina, mama četvero djece

Moj suprug je teški alkoholičar. Zlostavljao me na sve načine, evo samo seksualno nije. Vjerojatno zato što je toliko pio, pa od alkohola nije mogao. Tukao je i mene i djecu, iskorištavao me za novac. Zatvarao nas je u kuću. Godinama smo se selili iz stana u stan, svađao se i tukao sa svim našim najmodavcima. Na kraju smo završili u jednoj napuštenoj kući bez struje i vode, štakori su hodali po tavanu. Sada mi je najgore što vjerujem da su ljudi oko nas znali što nam se događa, ali su odmicali glave. Ja sam se bojala. Kada bi mi ostale masnice po licu, zatvorio bi me u kuću, ne bih smjela van.

Oboje smo iz Bosne, on je Hrvat, ja sam Muslimanka. Nakon godinu dana veze zatrudnjela sam i rodila našeg prvog sina Marka. Prvo smo živjeli u Bosni, tamo sam radila kao kuharica za UNPROFOR i dobro sam zarađivala. Kad su se oni povukli, ostala sam bez posla i došli smo svi troje u Hrvatsku, meni vam majka tu živi. To je bilo prije 11 godina. Ja do danas nemam hrvatske papire, kao niti naše troje djece. Osim našeg najmlađeg sina koji je državljanstvo dobio automatski, po suprugu.

Kad smo 2004. godine došli u Hrvatsku, prvo smo otišli kod moje mame. Ja sam se na policiji prijavila na tu adresu. Muž mi se ubrzo posvađao s mamom pa smo odselili. Policija je nekoliko puta dolazila u mamin stan provjeriti živim li tamo no, logično, nisu me našli. Tako sam izgubila dozvolu boravka. Otišla sam na policiju, rekli su mi da je najbolje da nađem nekoga tko će me zastupati. Mama mi je dala 2000 kuna za odvjetnicu koju je našla, no muž mi je uzeo te novce. Mi smo se ostali skrivati, bili smo stranci. Više s mamom nisam komunicirala.

U to sam vrijeme službeno bila kućanica, nisam bila zaposlena, a on nije radio ništa. Mislim, nalazio je neke poslove, ali svaki put dobio bi otkaz zbog alkohola. Po čitav dan je hodao po gradu, tražio tko će mu dati 20 kuna. Marko, naš najstariji sin, i ja išli smo skupljati boce. On bi nam dao popis stvari koje mu moramo kupiti u Kauflandu. Znali bismo, recimo, cijepati drva po čitav dan, onda on dođe i uzme sve pare. Eto kako sam živjela.
Meni nije davao ništa, ni za pelene ni za djecu. Nekako sam se snalazila zahvaljujući svojim prijateljicama i majci, koja mi je pomagala koliko je mogla. Ma, evo, ni za uloške mi nije dao. Kad sam imala menstruaciju, sjekla sam neke krpe umjesto uložaka. Njemu je bila duševna hrana da me plaši i ucjenjuje. Istukao bi me, ja bih ležala u lokvi krvi, a on bi mi iznad glave mahao mobitelom i urlao: “Hoćeš policiju? Haaa, ne smiješ, ti si stranac, djecu će ti uzeti!” Plašio me stalno da će me policija uhititi i protjerati iz Hrvatske, da ću ostati bez djece.

zlostavljano dijete

U Markovoj školi primijetili su da nešto nije u redu. Bio je odlikaš i onda je odjednom počeo popuštati. Čitavu noć bude u parku, dolazi u školu s istim knjigama, u istoj robi. Kada smo bili kod kuće stalno bi nas tukao. Sjećam se da sam jednom morala mesti, a u rukama sam držala najmlađeg sina, tada je bio beba. Metem, ne smijem ispustit Damira, a muž me odjednom udari u zatiljak. Pala sam na koljena, krv mi je krenula na nos, gušila sam se u krvi.

U tih 11 godina izbio mi je sve zube. Izgledala sam kao baba od 80 godina. Vrijeđao me, govorio da sam glupača, bacao bi novce na mene, govorio da sam nesposobna. Tukao nas je letvama, željeznim nogama od stolice. Jednom je, ne znam odakle, došao s bičem i istukao našeg najstarijeg sina. On i danas ima ožiljke po leđima. Alan, naš drugi sin jako je mucao. Muž ga je znao šamarati po 15 minuta. Dijete se igra s autićem, on ustane i tuče ga šakama i rukama, ja ne smijem pisnuti nego u drugom ćošku krvarim. Čim smo otišli od kuće Alan je automatski prestao mucati. I on se sada sjeća mnogo toga, iako je tada bio mali.

Treći, Siniša, sada ide u prvi razred i malo se toga sjeća. Ja ne znam je li bilo gore kad u kući nismo imali pića, ili kad kad smo ga imali. Pred kraj se više nisam ni branila od udaraca. Neću da mu se sklonim, nek’ se iživi na meni da ne ode na Marka. To je trajalo po cijelu noć. Otišao bi spavati, pa se vratio za dvadesetak minuta i tako do zore. Tek bi pred jutro malo zaspao.

Djeca su mi dugo bila i bez zdravstvene zaštite, plaćala sam svaki odlazak liječniku. Jednom mi je najmlađi sin završio u bolnici, znate astmatičar je. Bila sam s njim tamo, sva plava u licu, doktorica me pita što mi je, a ja joj slažem kako sam imala prometnu nesreću. Kasnije mi je rekla da je suprug dolazio u bolnicu i vrištao na medicinske sestre kako će ih sve pobiti. Ta doktorica mi je ujutro rekla: “Vi ste krasna žena, ne znam kako trpite takvog psihopata”.

Tada nisam imala pojma niti da postoje sigurne kuće, niti da mi je muž doista teški psihopat. On se na prvu čini se drag. A evo kakav je manijak bio – znao se pomokriti u čašu i natjerati me da to popijem. Tjerao me da mu govorim: “da, gospodaru.” U to posljednje vrijeme Marko, Damir i ja spavali smo u odjeći, jer nismo znali kada će nas istjerati iz kuće. Nas izbaci van, a šuta nogama druga dva sina. Alan je tad imao četiri, Siniša dvije godine. Djeca vrište. On njih šamara, ja gledam kroz prozor, lupam po vratima, ne da mi da uđem. I to su svi čuli, ali nitko nije čuo.

Odlučila sam otići kada me Marko jedan dan nazvao i rekao da se ide ubiti. Imao je 14 godina. Uspjela sam ga nagovoriti da se nađemo i tada sam rekla samoj sebi: “Sada idemo, isti tren!” Hvala dragom Bogu što sam odmah otišla na policiju. Supruga su uhitili, a ja sam s djecom prespavala kod prijateljice. Sutradan je došla socijalna radnica i ponudila mi smještaj u sigurnoj kući. Marka smo smjestili u bolnicu, a ja sam imala 10 minuta da uz pratnju iz kuće uzmem sve što nam treba. Uzela sam Markove knjige za školu, Alanovog najdražeg medvjedića, Sinišin jastučić od kojeg se nije odvajao i neku sitnicu za mog Damira, koji je bio beba. Sve drugo je ostalo. To je tako nebitno.

Tu večer kad smo došli u sigurnu kuću, samo smo gledali hranu, bojali smo se jesti. Nismo mogli vjerovati da imamo svoj kaladont. Kad vas netko zlostavlja, ja to kažem iz iskustva, ne možete biti dobra mama. Nikad nisam osjećala da sam ja za nešto kriva, znala sam da nisam, ali psihički me slomio. Rekao bi: “ovaj šećer mora stajati na sredini stola”. Ja ga stavim tako, i za pet minuta me istuče, zato što je rekao mora biti uz rub stola. Kad bih posluživala hranu, nisam više znala kako što postaviti. Hoću li učiniti nešto pogrešno, hoću li dobiti batina ili neću.
Stalno sam bila u modricama. Kad bi me netko pitao zašto mi je lice plavo, slagala bih da me sin udario autićem. Sada se znam smijati, koga sam ja pravila budalom? Isto tako, nitko me nikada nije pitao: “Zašto lažeš Renata?”. Ljudi bi me saslušali i rekli da stavim oblog. Jednom nam je i policija došla, jer je suprug porazbijao cijelu kuću. Vjerojatno ga je netko od susjeda prijavio. Pokušao je optužiti djecu za demoliranje. Policajac me pred njim pitao: “Jel’ vi meni imate još nešto za reći?” Ja kažem, ne, ne, ne. Bilo me strah pred mužem, ali trebala sam reći. Na kraju su ga taj put ipak priveli jer je postao agresivan prema policajcima. Kad je izašao, ubio me od batina. Mislio je da sam ga ja prijavila.

Ja sam birala svog životnog partnera i nisam znala kakav je, a ta djeca nisu birala tatu i nemam pravo priuštiti im zlostavljano djetinjstvo. Otišla sam prije četiri godine. Sada više ne živimo u sigurnoj kući. Stala sam na noge, iznajmila sam kuću, imam i posao. Djeca mi idu u školu, svi osim Marka. On je završio i sad je strojobravar.
Evo, prošlo je godinu dana otkako im se otac nije oglasio. Razvod je pravomoćan, a djecu smije viđati samo pod nadzorom. Prošle godine je dobio godinu dana uvjetno jer mi je opet prijetio smrću. Bojim se što će biti kada mu to istekne. Sigurna sam da će poluditi kad sazna da sam dobila posao. Protiv njega smo podigli još jednu kaznenu prijavu za obiteljsko nasilje, ne odustajem od tužbe do kraja. I to zbog svake naše suze, zbog svake neprospavane noći.

Ja sam jaka žena, valjda, uglavnom sam sve uspjela. Radnice iz sigurne kuće puno su mi pomogle. Kao prvo, dobili smo OIB-ove i zdravstvene iskaznice. Zajedno smo našle kuću koju sam uzela u najam. Dobila sam i posao, moji dečki su izvan sebe od sreće. Još ne mogu vjerovati da se brinem za njih. I oni mi to vraćaju svaki dan, dobrim ocjenama i lijepim ponašanjem. Samo želim da me bivši muž ostavi miru i skloni se od mene.

Vesna 32, nema djece, pobjegla je od partnera

Bili smo zajedno osam mjeseci. Upoznali smo se dok sam prodavala svoje rukotvorine na glavnom trgu u gradu gdje sam živjela. Taj dan je padala kiša i pozvao me na kavu. Tako je došao do mene i tu je ostao. Ispočetka mi je pomagao oko uređenja stana, bio je vrlo brižan. Prva tri mjeseca nisam ništa slutila. Onda je otišao na jedno dva tjedna u svoje selo i vratio se kao druga osoba. Prvo se počeo derati na mene i naguravati me. Onda me počeo udarati. Prvo mi je opalio šamar, onda je nastavio s udarcima i vrijeđanjem. Do tada mi je samo uzimao novac, i ono što bih zaradila s prodajom rukotvorina i socijalu, 800 kuna koje dobivam svaki mjesec.
Natjerao me da raskinem policu životnog osiguranja koje sam si uplaćivala i od tog novca si je kupio kombi. Po kiši, snijegu i suncu ja sam svaki dan morala ići u centar prodavati svoje rukotvorine, da bih taj novac na kraju dana dala njemu. Kasnije je postajao sve bjesniji, sve jače me udarao, ljutio se za svaku sitnicu. Onda bi u nekim trenucima znao doći i zagrliti me. Nježnosti su trajale vrlo kratko. Puno je jači od mene, stariji je 12 godina. Ja ponekad ne mogu otvoriti onu teglu s kiselom salatom, a on je sam vukao ormar po stepenicama.

zlostavljana zena 2

Nisam mu se uopće mogla suprotstaviti. Prošle godine mi je umro otac. Nije mi dao da idem na sprovod. Govorio je kako i on ima oca pa ga nije briga, derao se da ne cmizdrim i ne plačem. Tako me odvojio od cijele obitelji, svi su mi jako zamjerili što nisam došla ocu na sprovod. Inače imam dvije mlađe sestre. Mama nas je ostavila kad smo bile male pa su nas smjestili u udomiteljsku obitelj. Tamo su nas tukli, fizički i psihički su nas maltretirali. Znali smo na neko vrijeme otići tati, ali on je volio piti.
Završila sam klasičnu gimnaziju i upisala fakultet, no tada sam saznala da imam tumor. Moje školovanje je palo u vodu. Od tada sam na liječenjima i imam radnu terapiju. Bivši dečko mi je govorio da će me još jače prebiti, ako se nekome obratim. Jednu sestru je mrzio i prijetio mi je da se ne smijem s njom vidjeti. Drugu sestru, koja ima malo dijete, nije mrzio. Imao je fiks ideju da ćemo moja sestra, njezino dijete, on i ja otići živjeti na selo. Da ću ja izraživati svoje rukotvorine, a sestra brinuti o kući. A on će imati odnose i s njom i sa mnom.
Bio je potpuno izopačen, opsjednut pornografijom. Tjerao me na neke poze koje ja nisam mogla ostvariti, i onda bi me tukao. On u vrijeme naše veze nije radio ništa. Bio je u zatvoru, kćerka ga je tužila za seksualno zlostavljanje, tako da su mu oduzeli djecu, a kad je došao u moj grad ja sam ga spojila sa sinom koji je smješten u domu. Meni je bila sreća što su se napokon nakon tri, četiri godine otac i sin našli. Ali ni njegov sin nije baš najbolji. Prosi i krade. Čini mi se da bi i on mogao u maloljetnički zatvor.

Bojala sam se da će me ubiti ako ga ostavim. Govorio mi je da je njemu ionako svejedno: “Ako te ubijem, dobit ću sedam godina zatvora, pustit će me nakon tri i pol. A tebe više neće biti!”. Zato mi je trebalo dugo da ga ostavim. Izjadala sam se prijateljici. Zajedno smo nazvale centar za socijalnu skrb i od tamo su me smjestili u sigurnu kuću. Iz stana sam pobjegla samo s torbicom i nešto malo novaca. Nisam se više čula s njim. U svom stanu bila sam samo jednom, išla sam po neke stvari. Pronašla sam pismo u kojem mi on ljubazno piše: “Vidim da nisi ovdje, ja idem svojoj kući, kad god poželiš evo nazovi me na ovaj broj. Ja ću te čekati”.
Bojim se vratiti u svoj vlastiti stan, dokle god on meni može prići. Vrata su jako loša, dihtaju puni centimetar kad se zatvore. Čak i da se promjeni brava, on je snažan, sam je kopao bunar, onda znate da je dovoljan jedan njegov udarac s nogom da uđe kroz vrata. A susjedi, oni vjeruju da smo mi bili sretni, pustili bi ga u zgradu.

Sada u kući imam svoju rutinu, ustanem se, malo počistim, cure me pošteđuju zbog moje bolesti. Pogledam neki film na DVD-u, dođe ručak, večera, gledamo TV pijemo kavu. Dobro mi je tu, imam društvo i nisam sama. Čekam da od suda dobijem tu zabranu prilaska. Moram i na operaciju ostatka tumora, to bi trebao biti manji zahvat laserom. Najviše bih voljela kada bih mogla naći neki posao na pola radnog vremena, jer više ne mogu raditi zbog zdravstvenog stanja. Mene sigurna kuća spasila. Samo mi je žao žena koje se vraćaju svojim nasilnim partnerima.

Snježana, 46 godina, ima dvoje djece i još uvijek je službeno u braku

Upoznali smo se prije 12 godina, oboje smo bili umirovljeni vojnici. Ubrzo smo dobili sina, a nakon toga i kćer. Muž mi je bio teški narkoman, ali ja sam ga izvukla iz droge. Samo me nemojte pitati zašto sam se udala. Bio je strašno zgodan, zaljubila sam se preko ušiju. Borila sam se za njega. Nije mi smetalo ništa, išli smo kod liječnika, obilazila sam sve moguće ustanove da mu pomognem. Djelomično se uspio skinuti s lijekova i mislila sam, ajde, donekle je dobro. No onda se okrenuo protiv mene i tek je tada postao agresivan. Nije me tukao, ali psihički me ubijao.

zlostavljana zena 3
Stalno je galamio, a ja sam samo htjela svoj mir. Vrijeđao me i ponižavao, konstantno. Pokušavao me uvjeriti da sam luda, a onda me počeo izgladnjivati, nije mi dao jesti. Uvjeravao me da sam debela, iako nemam niti 50 kila. Nisam mu se mogla suprotstaviti jer je nekoliko puta jači od mene. Zato sam jela poskrivečki, noću, dok bi on spavao. Kad mi je počeo prijetiti da će me ubiti, potražila sam na internetu S.O.S. telefon. S njima sam se posavjetovala i počela po malo pakirati svoje stvari.
On svaki dan odlazi na mjerenje tlaka i vaganje. Ima tu neku svoju rutinu pa sam znala da ga neće biti od pola 7 do 12. Otišla sam u policiju i zatražila pomoć. U pratnji sam otišla po svoje stvari i napustila našu kuću. Imam, braću i sestre i mamu, ali nitko od njih nije me htio prihvatiti. Znaju što se događalo među nama ali svejedno su stali na njegovu stranu. Pomoć sam dobila samo od ovih cura u sigurnoj kući. Nije mi svejedno kad se sjetim da ću morati otići jer postoji vremensko ograničenje koliko smiješ ostati u sigurnoj kući.

Ovdje sam našla svoj mir. Ujutro ustanem, napravim si kavu, malo srknem i zapalim cigaretu. Onda mi djeca ustanu, doručkuju pa ih otpratim u školu. Navečer se skupimo svi, nakon večere gledamo televiziju, podružim se malo s curama iz kuće pa idemo spavati. Meni je svaki dan isti, ali mi je sve ljepše. Pokušavam zaboraviti sve ružno što mi se dogodilo. Malo jesam narušenog zdravlja, ali ne bojim se posla i znam da ću se snaći. Kada se samo sjetim kako su mene prije odlaska od kuće naplašili, da ću ostati bez djece, da sam luda. Žao mi je samo što se nisam prije javila.

(www.jabuka.tv)

13 komentara

  • Dragi Bože, kada sam ovo pročitao muka mi je i usto vrijeme sam tužan i bijesan. Dobro pogledajmo možda se u našem susjedstvu događaju slične stvari, smognimo snage prijaviti i pomoći žrtvam.

  • JA SAM MUŠKARAC ALI KADA PREĐE GRANICE ODLAZI OD NJEGA I NEVRAĆAJ SE IMAJU USTANOVE KOJE SE TOM PROBLEMATIKOM BAVE ŽAŠTO BI BILA MALTRETIRANA I TUČENA IMA DOSTA PRAVIH LJUDI

  • Ja sam žena i sve nešto mislim da bi ga ubila na mrtvo. Naročito da mi dijete udari. Prošla su ona vremena kad se šutilo i trpilo. Vjerujem da ima ljudi koji žele pomoći takvim jadnim ženama i djeci.

  • Bože sačuvaj ! ! Policija skoro nikad ne intervenira u ovakve stvari. Ne žele se miješati , jer vrlo često kad ovo i dođe
    na sud maltretirani povuku sve izjave protiv zlostavljača jer ne žele da im muž ode u zatvor ili sto ne žele SRAMOTU ili zato što onda nemaju nikakvih prihoda jer bi zlostavljač bio u zatvoru ili sto će se vratiti kući i bit još gori.

  • Na žalost ovakvih stvari ima puno. Ima toliko “muških” krkana koji zlostavljaju svoju partnericu na više načina, batinama, psihološki, novčano, nevjerom i sl. Posebno se to ispoljava od novoga doba iza 90′ iako ni vrijeme prije toga nije bilo imuno na ovakve devijacije, dapače. Posljedica je to i društvenog ambijenta koji je stvorila vladajuća partija koja promovira bezobrazluk, laganje, krađu, kriminal i sve moguće radnje tipa “snađi se” i koje su postale mjerilo uspješnosti u društvu. Nema mira u duši i srcu, nema dijaloga, nema razumijevanja, netrpeljivost i nepodnošljivost na svakome koraku. Hoće se steći materijalni status na brzinu bez napornoga rada, što sredina u velike promovira i čak zagovara. Nema više zajedničkih večernjih molitvi u obitelji, nema druženja i pomaganja, već je svatko svakome postao vuk. “Veza” je postala jedino mjerilo uspješnosti i mogućnosti ostvarenja temeljnih prava na posao koji bi omogućavao mladima da se osamostale. U velikom broju kuća žive zajednički po tri generacije što dovodi do nesnošljivosti. Stariji ne mogu pomoći mladima i obrnuto, što izaziva frustracije kod svih i koje na kraju eksplodiraju na najslabijima i nevinima. Treba se boriti protiv ove pošasti, a najviše promjenom ambijenta u društvu i vratiti neke stare vrijednosti u obitelji. Svoj doprinos u većoj mjeri mogu dati i Crkva i škola jer edukacijom i obrazovanjem se ove devijacije mogu u potpunosti iskorijeniti.

  • Imam coz vjeka koji me neprestano ogovara,maltretira,Priča o meni laži,Nacijonlno me vrijeđa,Ja sam iz mjesnog,braka moja je mama srbkinja otac musliman, Govori djecu iz mjesnog braka treba uništiti,

Komentiraj: