Poklade u Viru: Kakvi običaju se vežu za te dane?

Župnik u Viru prof. don Ilija Drmić napisao je opsežniji tekst o pokladama, čiji dio objavljujemo s fotografijama iz Vira (Posušje) na portalu Jabuka.tv.

Vrijeme poklada traje sedam dana i završni je Pokladni utorak, nakon kojega slijedi Čista srijeda koja je ove godine 10. siječnja kada ujedno slavimo i spomendan blaženog Alojzija Stepinca.

Naši pokladni običaji (Piše: don Ilija Drmić | Jabuka.tv)

Poklade su razdoblje neposredno prije korizme koja počinje Čistom srijedom. U pokladnom vremenu, a posebice na Pokladni utorak priređuju se maškare. Ili, priređuje se karneval (karneval prema carrus novalis, kola, brod; u staroj Grčkoj takva su kola pravljena za svečanost proljetnoga dolaska boga Dionisa; od Grka taj su običaj preuzeli Rimljani: caro, carnis – meso; potom mesojeđe, poklade, fašnik).

Običaj se kasnije prenio i u kršćanstvo i to uoči same korizme. Svrha tih pučkih karnevalskih predstava i igara jest svojevrsno druženje s maskama na licima kada se lakše može izreći neka činjenica ili kritika bilo kojega autoriteta nego bez maski. Osim toga, to je bilo razdoblje kada se pripremalo za korizmeni post u trajanju od 40 dana, jer se na korizmene nedjelje nije postilo.

Riječ poklade dolazi od glagola pokladati (kladiti, prikladati), što u sebe uključuje izvjesnu radnju sukobljavanja, prigovaranja, raspredanja, predbacivanja. Upravo se to događa u vrijeme poklada, tj. netko nekome nešto predbacuje, netko se s nekim priklada, raspravlja na komičan, šaljiv, humorističan način, a sve pod vidom da bi se izmijenili nabolje međuljudski odnosi i sveukupno ljudsko stanje. To znači da je razdoblje poklada vrijeme kad se slobodno s maskom može prigovarati bilo kome, čak i kritizirati sve ono što je loše, nedolično, neprimjereno, ali opet s mjerom za uljudbeni ukus. Važno je da pojedinac s maskom na licu smjelo govori u lice zajednici ili pak pojedincu ono što mu nije bilo dobro tijekom godine. To se može sve iskazati upravo u vrijeme poklada, kad se stavljaju maske da se ne bi vidjelo tko kome prigovara. U tome i jest draž toga pokladnog cirkusa.

U pokladama su se izvodile vesele pučke igre koje su imale zadaću rasteretiti zajednicu od svega nataloženoga u kolektivnoj i pojedinačnoj svijesti tijekom jedne godine, a toga ima u većoj količini, posebice kada su ratna razdoblja.

Glavni rekvizit poklada jest maska ili krinka. Ona se stavlja na lice da bi se moglo nesmetano govoriti ono što je nakupljeno u ljudskoj podsvijesti. Bez maske govor je nemoguć, pogotovo ne onaj posve otvoreni govor kada se može sve izreći, a da se opet nitko ne uvrijedi. Svrha tih govora jest podsjećanje na ono što je činjeno u negativnom smislu i pokušaj da se napravi zaokret u pravcu ljubavi i dobra. U nekim krajevima fašnik simbolizira sve to skupljeno zlo i nedaće koje su trle zajednicu, te se svečano spaljuje uz najveći pučki ceremonijal svirke, popijevke i karnevalskoga plesa. Fašnik valja spaliti i maske skinuti da bi se otpočeo novi i svakako bolji oblik življenja.

Cijeli pokladni ceremonijal popraćen je zanimljivim popijevkama i dramskim predstavama. Popijevke su komičnoga tona, a drame također. Na scenu se dovode likovi koji naivno, komično, groteskno i sarkastično govore o određenim pojavama u društvu. Ljudi to gledaju, u cjelokupnoj karnevalskoj fešti uživaju i zacijelo nešto u sebi mijenjaju, jer vide da je mnogo toga bilo što ne odgovara pravom ljudskome, a pogotovo ne kršćanskome životu. S toga stanovišta poklade su korisno razdoblje. Uvod su u korizmu: vrijeme potpune ozbiljnosti i preobrazbe života.

U našem kraju uglavnom odrasli dječaci i momci priređuju pokladne igre. To je razdoblje koje bi trajalo tjedan dana. Završni dan je dan Pokladni utorak, dan prije Pepelnice ili Čiste srijede. Kroz tjedan dana, odnosno kroza sedam večeri išli su od kuće do kuće, od sela do sela s raznim maskama na licu kako ih nitko ne bi prepoznao. Pjevali su pjesme i držali govore u kući domaćina koji bi ih za to obdario. Darivali su ih tada suhim mesom: sudžukom, divenicom, pečenicom, slaninom, zatim sirom, a od nekoga bi uzeli i masti ili maslaca. U kuće gdje bi bilo jedno ili više nejačadi nisu ulazi da se od njih ne bi uplašila djeca. Stoga su cijeli pokladni obred obavili pred kućom, a domaćin bi stajao na vratima slušajući njihovu pjesmu i govore. Kad bi to završili, netko bi iz kuće donio dar koji bi domaćin predao govoreći: “Dobro ste mi došli, mili mačkari, dobrodošli ove godine, a još bolje dogodine!“

U kućama u kojima ne bijaše nejačadi obred je bio malo drukčiji. Tu bi najprije zapjevali poneku šaljivu pjesmicu, a potom bi posipali solju kuću, a ako je u kući djevojka, njoj bi sol sipali u kosu govoreći: “Posoli se, osoli se, ne usili se, ne uzoholi se, vrijeme ovo prolazi, Pepelnica dolazi…“

Bilo je i drukčijih pjesmica koje bi uglavnom za tu zgodu sastavljali. Evo nekih:

“Hvaljen Isus, domaćine,
od poštenoga oca, sine!
Što si vrata zatvorio
ko da si se razbolio.
Ako si se razbolio,
dabogda pribolio
i vrata nam otvorio!”

“Hvaljen Isus, domaćine,
poštenoga oca, sine,
koji će nas darovati
a neće nas opsovati.
Pleće mesa debeloga,
litru vina crvenoga
i pet jaja od kokoši
da mi nismo džabe došli.
Popenji se gore k lisi
pa odreži štono visi.
Ako malo odrezao,
po prstu se porezao!

Hvala na daru,
došli smo
samo za šalu!

Rijetko su iste pjesmice ponavljali u svim kućama, nego skoro u svakoj kući izrekla bi se neka drukčija pjesmica bilo domaćinu i njegovoj čeljadi, bilo djevojkama, a najdraže je bilo pjevati djevojkama udavačama koje su čekale Uskrs kao svoju veliku šansu za udaju. Isto tako i govore koje su obično po dvojica držali, uvijek je trebalo nešto dodati znajući prilike u kući i selu. Okvir govora je uglavnom isti, a sadržaj se mijenjao.

Obično je početak glasio: “Dragi domaćine, dragi kumašine, dragi prijašine… dolazimo iz dalekoga svita, izgarani, namačkarani, priobučeni, priobuveni, naprasiti, naduveni, poneseni, zaneseni, nakresani, zatreskani, izvrnuti, uvrnuti, okrenuti, lica sakrita, duše otkrite, vrljavi, drljavi, smrdljivi, povodljivi… Molimo te udijeli svoj dar, a mi ćemo to na žar, te u usta iće vaše slasno, iće vaše masno. Pepelnica dolazi, život ovaj prolazi…“

Potom bi dijelio razne pohvale u čast domaćinu i njegovim ukućanima, te bi mu na kraju, kad bi primio dar, zaželio obilje uspjeha u radu: na njivi, u polju, u gaju, u lugu, u štali… Kroza selo bi se išlo pjevajući i vičući. Tko je što htio, vikao je. I kako je umio. Evo jedne vike: “Ne izvirujte, ne povirujte, doći ćemo, ući ćemo, zabavit ćemo vas; obdarit ćete nas mesom, sirom, jajima…, jer sutra je mesopust, Čista srijeda, Pepelnica!“

Kad bi došao završni dan, odnosno večer, onda bi se sastali u kući jednoga od njih, gdje se inače čuvalo sakupljeno meso, maslo i sva skupljena hrana. Tada bi to zgotovili i jeli u smijehu i cirkusu. Pjevalo bi se: “Pokladi, s trbuhom se okladi,/ nema mrsa sve do Uskrsa.“

(www.jabuka.tv | don Ilija Drmić)

Komentiraj: