Kolumna: Beskičmenjaštvo u patrijarhatu žena

Naše je društvo vrlo specifično. Ljudima izvana činimo se konzervativnim, čvrstim, tvrdoglavim, možda i glupim ljudima. Činimo se ljudima bliskijim tradicionalnim vrijednostima, patrijarhatu, vjeri u mudrost oca koji je glava kuće i upravlja životom, dok ga ostali, žene i djeca, samo žive. Riječ oca je načelo doma, a zadaća je žene i djece da se pokore i prihvate, i to ne zato što moraju, nego zato što vjeruju u razboritost glave kuće. Neke od tih predodžbi nisu ni daleko od istine.

Međutim, u pričama o našim pradjedovima, djedovima i drugim precima koji su bili glave svojih kuća, vlada načelo hrabrosti, pravde i poštenja. Glave kuće bile su štit onima koji su samo živjeli život, kao i putokaz onima koji su njime – nakon njih – trebali početi upravljati. Tada bi se iz života tih predaka izdvajalo nekoliko zgoda koje su narednim pokoljenjima trebale biti dokazima razboritosti, pravednosti, sposobnosti i hrabrosti.

Gdje su nestale te glave kuće? Koje ćemo priče ostaviti onima koji dolaze iza nas? Hoće li se naći zgoda koja će moći ilustrirati barem jednu vrlinu? Ili ćemo im u nasljedstvo ostaviti samo muk i tišinu, u kojoj smo se i sami počeli gušiti?

Svakodnevno šutke promatramo – ako je previše reći da tako i pomažemo – gubitak svih vrijednosti, obzira i principa, institucija i života. Cijelo je društvo postalo poput skupa žena i djece koji slijepo vjeruju u zajedničku glavu kuće, u onoga koji se kune da ih štiti, a ne vide da su glave kuće nestale u pričama. U razgovorima u četiri oka ili u uvjetima koji osiguravaju anonimnost – i ne traže znatniji angažman – svi sve znamo, upiremo prstom i ukazujemo na one koji su nas doveli u situaciju u kojoj se nalazimo. A situacija je takva da bi nam – u jednom filmskom prizoru – nebo bilo plavo od svjetala hitne pomoći, policijskih i vatrogasnih vozila, a zvuk ispunjen sirenama za uzbunu. Situacija je, jasnije, takva da ne može biti gora.

Vrijednosti vjere u koju se kune naša sredina nema ni na obzoru, a okvira i uvjeta iole civiliziranijega života – samo u teoriji. Licemjerje izbija iz svake riječi koja se izgovara, bilo od onih moćnijih koji obećavaju i ne izvršavaju, bilo od onih koji ih osuđuju, ali ne preuzimaju odgovornost za život kojim žive. Pozitivni primjeri i napori sve su rjeđi. Oni koji bi trebali štititi – ne štite, oni koji bi trebali biti pravedni – nisu, oni koji bi trebali podučavati – ni sami ne znaju.

Svakodnevno svjedočimo masovnim odlascima mladih, ali i zrelih ljudi iz naših krajeva. Ne odlaze probisvijeti koji u ovim kršnim krajevima nisu mogli pronaći neki zgodan i lagodan posao. Odlaze ljudi koji bi nam trebali spašavati živote! Odlaze ljudi koji bi nam trebali održavati informatičke sustave, odlaze građevinari, odlaze pravnici, odlaze kulturni djelatnici. Na kraju krajeva, ako ćemo ljude svesti pod struke, brojke i ulogu čuvanja sustava, odlaze ljudi koji bi trebali puniti državni proračun!

Možda su si neki sretnici i osigurali sadašnjost pa im nije potreba buniti se, ali tko garantira budućnost? Ili, želimo li budućnost u kojoj se vraćamo u prošlost? Želimo li budućnost u kojoj ćemo morati tražiti pomoć od drugih, iako smo imali potencijale da si je sami osiguramo?

Rad u nas više nije obveza ni svojevrsni napor, nego je postao privilegija dostupna samo odabranima, čarobna i spasonosna aktivnost o kojoj se mašta.

Obrazovani i talentirani ne dobivaju prilike, a na njihova mjesta staju oni od kojih bi se svaka glava kuće iz naših priča okrenula. Životima se igraju oni koji su svoje živote predali drugima, znanošću se bave oni koji u životu nisu pokazali ni trunka kritičke svijesti, govore oni kojima je kazano što treba reći. Državne institucije postaju gotovo rančevi moćnika u kojima se tove oni čijim se mesom treba hraniti i dalje održavati u snazi. Mladi se predaju beznađu i porocima, odlaze ili potpisuju predaju i prihvaćaju sve što im se nametne, uvijek s rukom u zraku i knedlom u grlu.

I cijelo društvo šuti, kukavičlukom prešutno odobravajući i održavajući stanje u kojem živimo. Svi još vjerujemo da smo još uvijek pošteni i da će kad-tad doći naš trenutak, da si osvjetlamo obraz i isperemo ljagu kojom smo se dugo vremena prljali… A svaki dan iščekivanja i tišine produžava agoniju i još više ljudi odvlači ili u inozemstvo ili u beskičmenjaštvo.

Zašto? Izuzev nekolicine, većina onih koji plašljivo šute ni nema ništa vrijedno čuvanja, tek životarenje koje osigurava da se dani broje jedan za drugim.

Budućnost? Jedino promjenom, paljenjem svjetala u mraku u koji smo zapali.

Jednom davno, unuk je pitao djeda kako ocu može na prihvatljiv način reći da nije u pravu, tako da se otac ne naljuti.
– Mali moj – rekao mu je djed – prvo mu reci: “Ćaća, kršan si ti, ali nisi u pravu!”

(www.jabuka.tv | Beat Čolak)

9 komentara

  • O cem ti…koja glava pa nismo u 17 stoljecu..sto ne mogu ovih zaostalih stereotipa..ti bi da i sad did dili meso ko nekad..koji ti je k…zene odavno imaju pravo glasa..i od kad rade ne ovise vise o glavi obitelji..naravno one koje rade

  • Sve nas nosi isti val naša gesla su use, nase i podase. Lijepo sročeno…stanje je i gore nego što je ovdje napisano. Kaljuža, mulj i lažni moral, to je nama naša borba dala.

  • Samo sutite i sve ce se rijesiti,pravite se maniti! najglasnije pricaju oni koji su upleteni u nemoralne i nepostene radnje.Posteni narod suti ,a sutnjom odobrava sve nakazluke.

  • Upravo ono što mislim. Hvala ti! I mojoj dici je na vrh glave moja priča o mom ćaći. Uzoru, glavnom, dosljednom ali punom nježnosti i pravde. Nema toga više. Takvi ne rastu više na ovoj zemlji. Nek priča ko što oće ali otkad se ćaće ne pitaju nije dobro.

  • Welcome to kapitalizam.
    Otkad to kulturni djelatnici pune proracun?? Mudlio sam da svu zavise od poticaja Ministarstva? Pravnici odlaze jer ih svake godine samo u Mostaru godisnje diplomira 200. Za informaticke i nije bas istina vise ih znam koji rade a ne nezaposlene. Problem je u obrazovanju. Najvevi broj studenata je na Filozofskom Pravnom i ekonomskom. Filozofski proizvodi intelektualce,profesore,politologe i novinare dakle ne bas peoduktavina zanimanja. A pravni i ekonomski? Kome ce oni voditi papire,biti menadzeri i racunovođe? Sta bi drzava trebala osnivati firme,proizvodit brandove? Trziste je sve.
    Problem u nas je u obrazovanju od osnovne do srednje pa do faksa. Uopce nisu struci trzistu okrenuti,profesori ispodprosjecni i nemotiviran.
    Nadam se da ce ti mladi vani steci znanja i kapitala pa probati pokrenuti ovdje nesto

  • Glava kuće (ercegovine) je dragan čović. Ili si s njim ili protiv. Ako si s njim onda si privilegiran. Čim si s njim očito je da te zaboli kurac za narod. Bitno da je meni dobro. Ako si protiv njega onda si ili pizda koja šuti i kuka, ili si pak onaj (od rijetkih) koji ima srce i ponos (a Bogami i zdrav razum za razliku od ostalih) pa na glas kažeš STANITE LJUDI, PA SVE NAM JE NAKARADNO, DRUŠTVO NAM JE TOTALNO IZOPAČENO. ZAR SAM JEDINI KOJI TO ŽELI MINJAT??

    A sad ponovo pročitajte ovaj gore tekst. Autor je potpuno u pravu, razumim njegov bijes. Ovo je poziv na buđenje. Jer nas određeni klan (hdz i gazde, veliki katoliki btw) pravi budalama a mi se ne želimo nikom zamjerat. Jer šta ako nešto kažem – neće me niko tit zaposlit. Šta ako nešto kažem – neće mi se pisat dobro – em fasujem otkaz em će me dočekat neko. Šta ako kažem da je dragan čović đava i svi njegovi demoni koji mu se klanjaju i koji mu služe da ih zaboli kita za sve nas? Mi smo i dalje u 19. stoljeću (da nije auta reko bi u 18 . stoljeću) i NEMA NAM NAPRETKA DOK SE NE ODLUČIMO ZA NJEGA

Komentiraj: