Iz maminog kuta: Šibom po guzi ili ne?

Kako ga pravilno odgojiti? Postoji li uopće to pravilno ili je to sve stvar osobnog nahođenja? A što ako nije? Što ako su se vrijednosti poremetile?

Na današnji vakat gdje su nam sve informacije i više nego pristupačne, imam osjećaj da nas same traže, nameće se dosta pitanja, dilema oko toga što činiti i kako odgojiti današnje dijete.
Ovdje smo još uvijek konzervativci (ali s novim generacijama u sve manjoj mjeri) pa nekako to i ide još, ali na zapadu je to totalno drugačija priča. Taj zapad, najezdom svih tih modernih čuda, pa i zakona, polako ali sigurno dolazi i do nas.

Je li bolja stara škola odgoja ili treba ići po ovom današnjem novom principu? Postoji milijun knjiga, portala, čak i web stranica koji nam objašnjavaju što i kako s djecom (ne)treba raditi i kako ih (ne)odgojiti. Tu su dakako sada i silni psiholozi, psihijatri, savjetnici i ini, a naše roditelje da ne zaboravimo. Pa se pitamo koga poslušati.

Odgoj je ono što je breme svakoga roditelja. Svatko od nas želi odgojiti savršeno dijete. Ono koje će misliti na sebe, paziti sebe, ali paziti i na roditelje, braću, sestre, rodbinu, prijatelje, starije, okolinu, cijeli svemir. A onda tu je još i On gore, na kojeg se treba posebno obratiti pažnja. Je li to sve skupa previše? Je li moguće?

Svjedoci smo današnjeg ponašanja što omladine što djece i svi smo složni u jednom – da to nije baš onako “kako treba”. Po meni je strašno to što su se vrijednosti promijenile, pa će mi sad mnogi od vas reći kako nisam normalna i nisam dobra ili sam manje dobra majka od nekih od vas ili “jadna moja djeca”… Ali tu ću vas odmah zaustaviti i reći kako nemate pravo, nemate argumente i prije svega nemate mogućnosti vidjeti osmijeh i sreću moje djece, a niti mene kad mi ljudi kažu kako se dive mome mužu i meni da su mi, u današnje vrijeme, djeca tako poslušna i odgojena i razumna.

Po cijenu da me kamenujete, javno popljujete, ja ću reći da sam pobornik stare škole odgoja! Doduše, prije bih rekla, mješavina “jučer i danas” metoda i mislim da funkcionira. Bar za sada. Vidjet ću što će biti kad klinci budu imali 17 godina. Ne može me nitko uvjeriti da su današnje metode jedine ispravne. Da samosvijest djeteta treba pustiti da sama od sebe graniči dobro od lošega i samovolja se provodi, ali po naš, mislim da im se ne treba dati “furseta”. Treba im objasniti što valja, što ne, što treba, a što ne. Treba sve to ali do koje granice?

Moj dečko je sada u fazi “ja želim”. S tim je došao iz vrtića jer tamo očito ide ta metoda “ja želim” i tu se ne smije vršiti neka “sila” i strogoća. I džaba moje i muževo objašnjavanje, pričanje, džaba sekine želje (jer kao idemo s tim da i seka želi nešto), džaba sjesti i popričati s njim, kad on doslovno hvata zjake, pa onda dok ti pričaš, prilagođavaš svoj rječnik situaciji i svom sugovorniku, on te onako ispali ko malog majmuna, sa nekim sasvim lijevim pitanjem ili konstatacijom. Da bi zaključak bio, jasno i glasno, JA ŽELIM i dalje nema, ne prihvaća NE kao odgovor, jer njemu nije jasno zašto to ne ide tako kako on želi.

Dakle, udovoljavati tih “želim” trenucima a da ne isvakrimo dijete ili pak braniti ih a da time ne gušimo njegovu kreativnost, slobodu i ostalo???

Dosta puta čujemo, dijete zna što želi (ha čuj i ja znam što želim- samo što ću ja ispasti luda kada kažem neku želju a van je mojih dometa) ne možemo mu braniti želje, moramo ga poticati, moramo s njima razgovarati, treba živaca, vremena, treba se psihološki pristupiti objašnjavanju, treba učinkovite metode nagrade i kazne itd. Je li nerealno kidati se kako bi dijete dobilo svoju satisfakciju u svemu tome što djetetu danas po novome treba omogućiti, pa kad ga udari život, onda se ne zna snaći i što onda?! Je li uopće, sve to izvedivo, fizički?! (Uzmite jedan prosječan dan zaposlene mame i sve će vam biti jasno)

Danas dok propriča to dijete je svjesno svojih prava koja iskorištava. S tobom, ali i sa svim odraslima ulazi u raspravu. Nema straha i poštovanja prema odraslima, starijima općenito.

Sjetite se samo prije, one situacije kada dođu gosti, pa se iznese ono “za goste” na stol. Ti kao mačak oko vruće kaše i moliš Boga da ne pojedu svu čokoladu od riže. Nije se smjelo približiti stolu, kamoli uzeti nešto. Nikad mi nije bilo jasno zašto. Danas jeste! A zaviriti u kesu koju su donijeli prije nego odu – bilo je ravno stavljanju u usta bijesnom psu. Ne podržavam baš toliku rigoroznost, djeca dobiju što žele sa stola, ali to je sve! No imaš ti situacija gdje braniš onaj svoj teritorij stola i rukama i nogama. Dođeš kući pod upalom mišića! A sve to pod izlikom – pusti ga, dijete je?!

Isto se sjećam da je meni bio dovoljan jedan pogled i da mi sve bude jasno. Danas ti mogu oči ispasti nikoga ne bi bilo briga niti bi te poslušao. Ako ne urediš drugačije.
Mislim kako nekada povisiti ton, pucnuti malo po guzi, pa nekada i malo više – da se razumijemo, ne mislim na sustavno mlaćenje i zlostavljanje – ali šok terapija (kako ju ja zovem) i te kako treba i daje učinka.

Oduzmem ja i igračke, pokupe se iste, sjedi se na krevetu, stoji se u kutu, ali ništa od toga ne zadaje strah kao “dečko s vitrine” kojeg je dovoljno spomenuti kako bi sve prestalo. Pa kad ove ostale metode postanu otrcane i neučinkovite – eh, tu je on.

Potrebno je uzde ponovno pritegnuti, vrijeme poštovanja prema odraslima, starijima i svima kojima ide po nekom bontonu, treba ponovno vratiti. Jer u procesu odgoja ima i previše zamki koje si i sami pravimo, upadamo u njih, čak nas i djeca nekada znaju udarati našim oružjem. Ali treba se znati tko je tko u kući, tko je učenik a tko učitelj. Dječja prava, sloboda, osobnost, ma sve to treba poticati, odobravati, usavršavati, treba ih pustiti – ali do neke granice, jer pored svega toga što štiti djecu, pitamo li se: Tko štiti roditelje?!

I nemojte mi sada dolaziti s komentarima tipa:
“Šta da tebe muž udari ako pogriješiš? Jesi ti sigurna da si dobar roditelj? Imaš li ti išta u glavi?” Jer dok je bilo “dečkiju s vitrine” i dok su se upotrebljavali i bojalo se i poštovalo, a i ja sam odgojena da znam što mi priliči što ne. A isto tako sam i obrazovana da bi znala da nekako moraš imati i steći autoritet i poštovanje, a to od djece koja su naučena na ono “ja želim” slabo da se može očekivati i dobiti. Pogledajte samo danas prosvjetne radnike. Svakome dosta.

I kao što rekoh, ja sam najbolji roditelj svojoj djeci (kao i svi vi svojima) i vjerojatno u nekim stvarima griješim, ali kad vidim ljubav i sreću u njihovim očima, bez obzira na to što ne dobiju koliko, kada i što hoće, meni je to dovoljna nagrada i priznanje.

Samo Mama

(www.jabuka.tv)

11 komentara

  • svaka cast na tekstu. Djecu dok su mala treba malo po guzi a kako odrastaju sve manje i manje jer su s godinama pametniji i neke im se stvari mogu kroz razgovor objasniti. Ali, dok su manji nema vajde pricat jer oni ne razuimju zašto ne smiju hodati po sredini ceste ili razbijati stvari naokolo u toj dobi razumiju samo bol. Ako uradi nešto a poslije toga uslijedi bol,obično od šipke(ali ne mislim ovdje na neku ogromnu bol) dijete to više neće ponoviti

    • Ti kao da pričaš o uvjetovanju psima i životinjama koje se treniraju za cirkus (a ironično, to se smatra okrutnošću nad životinjama) Čuj razumiju samo bol. Razumiju oni i mlo stroži ton glasa i ponavaljnje ponavljanje, ponavljanje stalno istog, ali nikom se to ne da, najlakše šipku u ruku i oplest’ po guzici.

  • Ništa im neće biti od malo šipke, nego se ti “samo mama” mani tog čarobnjaštva koje te zanima. To je zlo…

  • Wow! Autorica teksta je dipl. prosvjetni radnik i misli da su siba i strah odgojne metode? Vjerojatno nije isla na predavanja kad su ucili o psihologiji djeteta. Draga “samo mama” autoritet i postovanje se ne postizu silom.

  • Djeci se ne smije dozvolit da odgajaju roditelje ….svi mi volimo svoju djecu i nema toga sto ne bismo ucinili za njih al iz malena se trn ostri i primjerom i razgovorom al ako ne ide malko sipkice po guzi nece naskodit …svaku od nas dusa boli cim ih pokudimo al vjerujte sve za njihovo dobro ..nije dzaba stara : Mama kudi,mama ljubi !

  • Mislim da djecu treba ponekad kaznjavati i batinama. Ja nisam nikako za sibu jer je ona mene najvise boljela kad bi me majka sibala. Ali je zato kuhaca po goloj guzi najbolje odgojno sredstvo. Ja i danas cuvam kuhacu sa kojom me je mama tukla sve do moje 19.godine.

  • Naravno da ste ovo super napisali. Nece nitko svoje dijete ubiti sto ga udari par puta sibom po guzici. Dali imate vremena dok dijete dira uticnicu reagirati sa “ne!”? Sigurno ce tek onda biti u djetetovoj glavi da bas hocu, i ubiti ce ga struja. A da skocis i das sibom po guzici bilo bi zivo dijete. Eh taj bas zelim i tocka, zahtjevajte poslusnost, trazite biti tata i mama a ne da dijete vama to bude. Bit ce dobar covjek jednog dana.

Odgovori na netko X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.