Iz maminog kuta: Htjela sam četvero, a imam dvoje djece

Htjela sam četvero djece. MM kaže da će izmisliti trgovinu živcima – za mame (i tako profitirati) i tek onda ću roditi treće dijete. Dakle, kako je krenulo, ostat ću na ovo dvoje, a i njih nekada jedva čekam poslati babama.

Je li dvoje djece dosta, malo, puno?! Na današnji “vakat” mišljenja su podijeljena. Iako, ako ćemo iskreno, svako vrijeme je loše vrijeme. Pa sjetite se samo naših baka, prabaka, pa ni vode u kućama nisu imale, o perilicama rublja i pogotovu posuđa, suvišno je pričati. Djece – devetoro. Najmanje, šestero. Ja i danas poznajem dvije obitelji sa mnogo djece. Jedna ih ima dvanaest, druga osam. Pitam se, kako to funkcionira?! Kad ih ja gledam, ovako sa strane, puno to lakše ide nego meni sa dvoje. E sad, je li to stvarno ide tako, ono otvrdneš na sve. Svako prethodno čuva ono sljedeće – neću saznati. No nije tu stvar samo o čuvanju djece, gdje kuhanje, pranje, peglanje, čišćenje… Znam da nikada neću saznati odgovore na ta pitanja i znam da je kod njih uvijek veselo. I neka je! Kako se u narodu ono kaže, daj ti njima Bože zdravlja, veselja. A ja dodajem – i mami živaca.

Sjetim se straha za svoje prvo dijete, skok na svaku njegovu reakciju. O slikanju svih poza i trenutaka neću pričati – prvih mjesec dana 4000 slika. mislila sam da sve znam, vodi me taj moj majčinski instikt. Ne malo puta se pokazalo da sam u krivu, da se majčinstvo ne može naučiti nego ispraksirati. Došlo drugo, računam, starija, pametnija, iskusnija, kad ono – gore nego prvo. Malo što sam zaboravila “kako to ide” , malo što je curica, malo što sam naviknuta na trogodišnjaka i njegovu samostalnost, a puno toga što mislim (opet) da se sve zna, ta prošla sam to. Na kraju se opet ispostavilo, u većini slučajeva, drugačije. Tek sada mi je jasno ono – svako dijete je individua. Iako, nikad mi to nije imalo smisla, ta pravljeni su od istog materijala, isti su roditelji, isti su uvjeti za svu moju djecu. Ali eto, na koju god stranu okrenem, nešto me poklopi i dokaže mi kako nismo svemogući i sveznajući.

I kao što rekoh, zaboravi se dosta toga, pitaš se jesi li sad nepravedan prema ovom drugom djetetu, jer ne skačeš na prvu, nego na drugu, eventualno treću, ako ikad i skočiš. Nema 4000 slika, nego svega 40. Ne kupujem svaki mjesec novu dudu, ne presvlačim je na svaku mrlju, nema svojih igračaka nego se igra bratovim ili se uopće ne igra, jer dok je šerpi, kuhača, robe na štriku – moj budžet je siguran. Iako, moram reći kako nisam od onih mama koje ne daju dirati dijete neopranih ruku, ja dadnem dudu u usta a da je prije toga nisam oprala, dozvoljavam da trpaju u usta što bi mogli, smjeli, ako to po nekim pravilima uopće mogu i smiju. Moja djeca ližu ogledalo, tj. ne ližu, oni ljube onu drugu bebu koju vide tamo, “ćopnu” NEŠTO što su našli na podu (priznajte, i vi imate onaj čupavi tepih u kojeg stane sve i svašta i nema toga usisivača koji je bolji od djece, oni nađu i zaostatke od prije tjedan dana).

Uglavnom, mogu sebe nazvati “starom” školom ponašanja i odnosa prema određenim stvarima kod djece. Možda to “hlađenje” oko nekih stvari i odnosa i zabrana kod djece i prema njima, dođe i nakon određenog broja djece, jer vidite da nema smisla, postaje svejedno, i onako čekamo noć da kuća liči na nešto. Kako to onda ide kod brojnijih obitelji? Kad je njima noć? Je li one stvarno bolje funkcioniraju? Jesam li ja onda disfunkcionalna? Jesam li ja dobar roditelj? Kako mame koje još i rade? S kojim djetetom postaje lakše? Postaje li uopće? Je li istinita onda ona “malo dijete, mala briga”? Muče li i vas ova pitanja? Je li ja ludim sada ili… PREVIŠE PITANJA??? Najgore od svega, ovo su samo ona koja su mi trenutno pala na pamet.

I da, znam šta će neki reći, neka je samo zdravlja, sve ostalo nisu problemi. Slažem se s tim i to mi je jedini prioritet i želja u životu, sve ostalo je život. I tako, dok se ostala pitanja roje po glavi, ja mogu zaključiti kako je roditeljstvo očiti primjer Sizifova posla! I taman kad to izguraš, eto unučadi. A kažu da se njih voli više nego djecu?! Ima da puknemo od ljubavi – neka ćemo!

A do tada, šaljem vam veliki pozdrav, vama i vašim anđelima.

Samo mama

(www.jabuka.tv)

Klikni OVDJE i posjeti naš novi kutak LIFE

13 komentara

    • Članak nema ni glave ni repa, rečenice su prekratke (gospođa je trebala možda ako ne studirati jezik onda barem posjetiti nekakav tečaj kreativnog pisanja ili pročitati osnove novinarskog zanata), mučno je čitati-da ne govorim o izboru riječi. Na prvu bih rekao da je dotična maloljetna majka koja je bila prisiljena prekinuti školovanje. Riječi nisu jednoznačne, savjetujem ti da malo obogatiš svoj jezik (pod tim ne mislim da moraš raditi dva posla odjednom)

      • Ti to o svojoj mami? Ovo nije novinarski članak, već osobna priča, a u tom formatu inače nema potrebe za tim da se pazi na svaku riječ, pravopis, gramatiku i ostalo. Jako mi je žao što te mama nije odgojila, da imaš malo više poštovanja prema nekom tko je majka dvoje djece. Ali to više govori o tebi (i tvojoj mami) nego o ovoj gospođi. Al samo ti talahaj brate…

  • Djeca su veselje, ali istina je, dok su mali sišu mlijeko, a kad porastu sišu krv. Imam ih četvero i to mi je najveće bogatstvo koje sam stekla!

  • ma koga briga za pravopis?? bitno je da se majke poistovjećuju s dotičnom gospođom… a sad…hoće li ona napisati ”baba” ili ”baka”…svejedno…ups…sve sam malim slovom napisala…šta ćemo sad??? 😀 😀

Odgovori na Daja X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.