Ivan Kraljević: Iranski nuklearni sporazum diplomatski je uspjeh

Iran i šest svjetskih sila dogovorili su povijesni nuklearni sporazum koji će Iranu ukinuti sankcije u zamjenu za ograničenje opsega njegovog nuklearnog programa. Na završnoj plenarnoj sjednici zapadnih sila i Irana u sjedištu Ujedinjenih naroda u Beču šefovi diplomacija Europske unije i Irana potvrdili su da je usuglašen nuklearni sporazum. Iranu je dopušteno izvoziti nuklearne materijale poput osiromašenog urana.

Zabranjen je uvoz raketa na razdoblje od osam godina, kao i razvijanje raketa sposobnih za nošenje nuklearnog oružja. Po stupanju ugovora na snagu očekuje se ukidanje sankcija Iranu, ali one mogu biti ponovno uvedene u roku 65 dana ukoliko Teheran ne ispuni dogovoreno. Predviđeno je i odmrzavanje dijela zamrznutog novca u stranim bankama.

Za Radio Herceg Bosne, sa Ivanom Kraljevićem, politologom i asistentom na odsjeku Politologija Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, razgovarala Jelena Čevra.

Je li sporazum svjetskih sila i Irana zaista povijesni kako ga mnogi nazivaju? Što on točno predstavlja, hoće li unaprijediti sigurnost u regiji?

Sporazum koji je uslijedio nakon maratonskih i preko desetljeća dugih diplomatskih pregovora i napora o iranskom nuklearnom programu između službenog Teherana i šest svjetskih sila (Njemačke i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a – Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Kine, Francuske i Rusije) svakako možemo uvrstiti u domenu povijesnih sporazuma, budući da je iranski nuklearni program već dugi niz godina predstavljao veliki teret Zapadu.

Ovdje se definitivno radi o veoma bitnoj prekretnici u međunarodnim odnosima. Njime će se Iranu postupno ukinuti višegodišnje međunarodne sankcije u zamjenu za ograničenje opsega njegova nuklearnog programa od najmanje deset godina i mogućnost jačeg nadzora iranskih nuklearnih postrojenja.

Postizanje sporazuma svakako je diplomatski uspjeh i predstavlja, kako je i sam posvjedočio iranski predsjednik Hasan Rohani, pobjedu diplomacije i uzajamnog poštovanja nad zastarjelom paradigmom isključivosti.

Sporazum bi, u konačnici, trebao doprinijeti normalizaciji međunarodnih odnosa spomenutih aktera i njihovu opredijeljenost i posvećenost izgradnji i očuvanju mira. I tu ne mislim samo na regionalnom, nego i na globalnom planu. Ponajprije u zajedničkoj borbi protiv militantne Islamske države.

Američki predsjednik Barack Obama kaže da sporazum nije postignut na povjerenju nego na provjerama, je li Iran spreman držati se svega potpisanoga u sporazumu i tako opravdati ukazano povjerenje, odnosno proći te provjere?

Odmah pod potpisivanju sporazuma svjetski čelnici su pozdravili taj čin i praktički prebacili lopticu na iransku stranu. Od službenog Teherana sada se očekuje da poštuje dogovoreno i potvrdi, ono što je cijelo posljednje desetljeće tvrdio, da je iranski nuklearni program usmjeren isključivo u civilne svrhe. Pored postignutog sporazuma koji će popraviti odnose između Irana i Zapada, Iran s nestrpljenjem računa i na gotovo 150 milijardi dolara svoje imovine koja će mu po ukidanju sankcija biti deblokirana u zapadnim bankama. To nam daje za pravo očekivati kako će se Iran doista držati dogovora, jer će mu ukidanje sankcija, pored ekonomskog rasta, donijeti i još veći politički utjecaj na Bliskom istoku.

No, na pitanje hoće li se sve to tako odvijati, odgovor ćemo saznati tek u godinama pred nama, kako je i najavio američki državni tajnik John Kerry, koji je zajedno s iranskim ministrom vanjskih poslova Javadom Zarifom ponio najveće breme postignutog sporazuma. Uostalom, sporazum može pasti već na prvoj prepreci ito samo par mjeseci nakon potpisivanja. Naime, tu prije svega mislim na veliki animozitet prema vanjskoj politici Baracka Obame i snažno protivljenje potpisivanju sporazuma od strane republikanaca u američkom Kongresu, koji nakon dvomjesečnog razmatranja mogu glasovati protiv sporazuma i poduzeti daljnje mjere, iako ih je Obama upozorio kako će staviti veto na bilo kakav zakon koji bi spriječio njegovu uspješnu implementaciju jer se radi o prilici „koju vrijedi ugrabiti“.

S druge strane, sličnu situaciju imamo i u iranskom parlamentu gdje postoji struja predvođena ajatolahom Ali Homeinijem koji se, zbog svojih antiameričkih i antizapadnih stavova, protivi rasformiranju nuklearnog programa i koji je samo prije mjesec dana tvrdio kako nikad neće dozvoliti nadzor iranskih nuklearnih postrojenja od strane međunarodna agencije za atomsku energiju (IAEA). U svakom slučaju, postignuti sporazum predstavlja dobar temelj za globalni mir.

Jesu li se ova kriza i animoziteti između Irana i SAD-a mogli i prije okončati, mnogi ih nazivaju nepotrebnima?

Ishitreno bi bilo reći da jest, jer je rješavanje konflikata u međunarodnim odnosima takvo – teško, mukotrpno i nepredvidivo – i zasnovano na dugotrajnom pregovaranju koje je postalo osnovnom maksimom međunarodnih odnosa. Uostalom, to je potvrdio i američki predsjednik Barack Obama ističući kako su njihove razlike stvarne i kako se teška povijest ovih dviju zemalja ne može ignorirati.

Dakle, ne mogu se olako zaboraviti višegodišnje tenzije, nepovjerenje i prijetnje, ali mora se priznati volja i napor glavnih državnih aktera da se postojeći konflikt riješi. Tu su, pored prethodno spomenutih Kerryja i Zarifa, veliku ulogu odigrali upravo američki predsjednik Obama i njegov iranski kolega Rohani.

Obama je preuzimanjem predsjedničke dužnosti 2009. godine najavio novi početak u odnosima dviju zemalja, a pravoga sugovornika dobio je tek četiri godine kasnije kada je Rohani izborom za iranskog predsjednika izrazio spremnost na ozbiljne kompromise u pregovorima. Obama je tim potezom pokazao opredijeljenost za mirno rješavanje konflikata, a ne za rat, i tako barem malim dijelom opravdao ishitreno dodijeljenu mu Nobelovu nagradu za mir.

Reakcije susjeda na ovaj sporazum i povećanje utjecaja Irana i nisu baš pozitivni. U svemu tome najglasniji je Izrael. Jesu li opravdani izraelski stavovi o tome da bi Teheran mogao razviti nuklearno oružje i nakon postignutog sporazuma?

Reakcije susjeda su očekivane i, recimo, predvidive, posebice ako uzmemo u obzir da su iranska šijitska teokracija i saudijska sunitska monarhija veliki takmaci u borbi za što veći utjecaj na Bliskom istoku. S druge strane bučne reakcije koje pristižu iz Izraela su rezultirale strahom i mišlju da su izigrani od svojih američkih prijatelja. Upravo njima najviše zamjeraju što su u ovom sporazumu takoreći „oslobodili prostor“ antiizraelskim militantnim skupinama podržavanim od strane Irana, kao što su palestinski Hamas i libanonski Hezbolah, za uništenje židovske države.

Taj strah zasnivaju na činjenici da sporazum ne predviđa definitivno gašenje iranske nuklearne infrastrukture. No, ni izraelske stavove ne trebamo olako odbaciti, već ih trebamo prihvatiti kao demokratski opravdane, ali koji ipak neće prerasti u vojnu akciju koju najavljuje izraelski premijer Benjamin Netanyahu.

Postignutim sporazumom definitivno se očekuje promjena politike na Bliskom istoku. Možda upravo u smjeru da američka diplomacija dovede za isti stol izraelske i iranske kolege i da zajednički dođu do rješenja koje će biti pogodno za sve strane. Iranci i Amerikanci su uspjeli, pa zašto ne bi i Iranci i Izraelci?!

(www.jabuka.tv | Foto: Ilija Ćavar)

Komentiraj: