Grupa Zoster predstavila novi album u Zagrebu

Svi portali koji su najavljivali ovaj Zosterov koncert naglašavali su da je od zadnjeg njihovog koncerta u KSET-u prošlo 10 godina. Pa eto, nakon deset godina, petak navečer, pristojno napunjen KSET željno iščekuje ovaj mostarski bend. Taman negdje kad je svirka trebala početi, dečki ulaze u klupsko dvorište i pozdravljaju se s lokalnom hercegovačkom ekipom. Dvadesetak minuta kasnije započinje koncert koji je otvoren duljim uvodom pjesme „Gavrilo.“ Kao što je i najavljeno, ovaj koncert promocija je njihovog novog albuma „Srce uzavrelo“ koji je izašao krajem prošle godine. Pa su, sukladno tome, nastavili točnim redoslijedom kakav se nalazi na albumu (izuzev posljednje „Brodom koji tone“ koja je ionako akustična verzija skoro istoimene pjesme) odsviravši nam tako (na moju veliku radost) sve pjesme s albuma. Mogu zaista reći da je atmosfera bila uzavrela od samo početka i stihova „Sarajevo, Sarajevo. Zamislite Sarajevo…“ Dobar dio publike čitavo vrijeme pjevao je zajedno s Mariom. No atmosfera se za razinu više podigla tijekom šeste pjesme „Sudbina“, jer se publika, na poticaj gitarista Atille te vokala Maria poprilično rasplesala. Čini se da je njihova publika navikla na življe ritmove zbog prva dva albuma, iako je „ozbiljniji“ modus benda predstavljen već s prošlim albumom „Imači kada“. Bilo kako bilo, nakon „Sudbine“ uslijedio je moj favorit s ovog albuma „Mi nemamo neprijatelje“ te nakon toga očito favorit publike „Volio sam te“. Pjesmom „Osjećam se“ završila je promocija albuma, pjesma je došla kao svojevrsni sedativ nakon življe dionice jer se točno mogla vidjeti promjena u pokretima publike, kako i doliči samoj pjesmi te stihovima „Osjećam se kao pročitana knjiga, osjećam se kao već viđena slika…“ U svakom slučaju, bila je dobar prijelaz u idući dio koncerta, kako je i sam Mario rekao – neslužbeni.

Najava neslužbenog dijela koncerta izazvala je povike iz publike i želje za hitovima s prva dva albuma, ali Zoster nastavlja obrnutom kronologijom: tri stvari s albuma „Imači kada“. Odlučili su se za „Izbjeglicu.“ Po meni njihova najsnažnija političko-društvena pjesma koju čak ponekad ne volim ni pjevušiti koliko nosi tužnu priču. Outro pjesme poslužio je za izvrsne solaže Atille Aksoje koje su bile popraćene blago luđačkim, ali neizmjerno simpatičnim, plesom Maria Knezovića.

Dalje je uslijedila još jedna od mojih favorita – „Bezbolnim palicama“. Dionica „Imači kada“ završena je s politički i poetički snažnom „Budi svoj“ koja je opet bila svojevrsni sedativ za publiku.

Ono zbog čega sam prvotno ja došla, ovdje je završeno jer kreću stvari s prva dva albuma, na veliku radost publike. Zaista, odjednom se aktiviralo duplo više ljudi. To me iznenadilo, ali svidjelo mi se koju podršku ovaj bend ima od svoje stare publike i za nove albume, unatoč određenoj promjeni stila.

I tako je krenula reggae dionica , i to također obrnutom kronologijom, s „Utopijom“, „A gdje sam bio ja“, te megahitom „Ko je jamio“ s albuma „Festival budala“.

„Ko je jamio“ nas podsjeća da je bend i ranije bio društveno osviješten. Nakon toga uslijedilo je još „osviještenih“ pjesama s albuma „Ojužilo“ uključujući „Policiju“, „Banana stejt“ i „Američki film.“ Mislim da je vrhunac atmosfere bio upravo za vrijeme pjesme „Banana stejt“ koja nas je podsjetila na Zosterovu izjavu da su započeli s reggae jer je to „muzika prikladna za ova trusna područja u kojima je doza agresivnosti čak i u muzici previše.“

S ovom odličnom „obrnutom kronologijom“ mislim da je svaki fan došao na svoje, bez obzira preferira li više prvu ili drugu fazu benda.

Službeni „službeni“ dio završava s instrumentalnom dionicom, Mario napušta pozornicu i ostavlja dečke da nas podsjete (ako smo slučajno zaboravili) koliko je Zoster i instrumentalno odličan bend.

Iako Zoster tijekom koncerta nije udovoljio dovikivanju publike kad su tražili „Vrijeme je“ ili „Asta manjana liberta“ ipak udovoljava na glasno traženje bisa.

Bis je sačinjavala pjesma „Na kamenu“ s njihovog drugog albuma, te jedna nesvrstana „A u mene u babe.“ Veselo za sam kraj neumornu publiku mamilo je na još. Ali, ipak strogi kraj u KSET-u.

Kad ti je neki bend drag i kad ga voliš, svaki koncert ti je prekratak. Tako je bilo i sa Zosterom, i za mene, i za ostatak publike.

„Grupa Zoster. Vaša grupa!“ govorio je Mario tijekom koncerta u više navrata, podsjetio me tako na neki svatovski bend, a i njegova košulja doprinijela je tom imidžu. Upravo u tom kontekstu bilo je zanimljivo primijetiti i dvoje klinaca koji su došli sa svojim roditeljima, Zoster fanovima. Klinci su umirali od dosade i umora ležeći na klupama gore na KSET-ovom balkonu. Baš kao što sam ja nekad kao mala umirala na svadbama od onih dosadnih grupa. Da je bar tad bila neka grupa Zoster.

Setlista: