Danas šutimo za autizam

Danas, na svjetski dan autizma, htjeli smo vas informirati i tako pridonijeti širenju svijesti o osobama s autizmom. U potrazi za informacijama, naišli smo na pismo jedne majke, koje vam, uz njeno dopuštenje, u potpunosti prenosimo.

Neka to bude naš mali doprinos današnjem danu, a uredništvo portala Jabuka.tv zahvaljuje mami Daliborki i portalu Roda.hr na suradnji.

Danas šutim za autizam

Danas šutim u nadi da će moje misli napokon doprijeti do cilja. Šutim za osobe koje ne mogu reći ništa, a znaju i osjećaju sve.

Dugo sam godina glas, krik, osmijeh, očaj, radost i bol.

Ne zanimaju me fine nijanse dijagnoza koje ih izvana određuju. Ne zanima me što je do njih dovelo jer znam da se ne mogu izliječiti.

Ne zanimaju me statistike o kojima me pitate. Moje dijete nije broj, nije dijagnoza, nije društveni problem niti roditeljska sramota. Moje je dijete čista ljubav i teška borba, radost, upornost, najsnažniji vrisak iz dubine.

Zamislite se u njegovoj koži.

Pojačajte zvukove, prenagle pokrete, usputne šumove, nepredvidive reakcije ljudi, lavež psa, škripanje kočnica, lupanje potpetica po asfaltu – sve u isto vrijeme. Osjetite neizdrživu etiketu na ovratniku svoje košulje, grebanje prečvrstog trapera i asimetrično sašiven porub na rukavu koji morate ispraviti. Pokušajte suspregnuti nemir mišića koji vas tjeraju na gibanje, vrtnju, okretanje, lepršanje.

Hodajte tako kroz svijet.

Pokušajte zamisliti strah, ljutnju, radost, čežnju; glad, žeđ, vrućinu, hladnoću; želju za ljubavlju, želju za utjehom.

Nije teško.

A sad zamislite da ništa ne možete iskazati riječima.
Zato danas šutim.

Za Enu koja tri godine nije vidjela svoju sobu jer za nju ovdje nema odgovarajuće skrbi. Za Luku koji se odselio iz Osijeka tražeći bolji svijet. Za Kristiana koji živi kroz virtualne svjetove, ali se teško snalazi u ovom stvarnom. Za Luciju koja je pročitala sve lektire, ali ne može pohađati školu jer ne postoji niti jedna koja odgovara njezinim potrebama. Za Keinetha, talentiranog slikara, koji je promijenio 7 učiteljica. Za Simona koji ne može ići u pretrpanu školu jer je u njoj previše podražaja koji ga uznemiruju. Za Svena kojemu samo treba asistent u vrtiću. Za Marina, nevjerojatnog umjetnika – kipara. Za Filipa koji obožava knjige i znanje, ali mu je teško slušati učitelje. Za Gregora koji ima fotografsko pamćenje, ali nije u stanju povezati činjenice, niti zavezati vezice na patikama.

Da mogu iskazati sve svjetove skrivene u svojoj nutrini, rekli bi vam:
Osjećam bol, ali ne mogu ti reći da me boli.
Osjećam strah, ali ne mogu ti reći da se bojim.
Osjećam tugu, ali ti je ne prepoznaješ.
Osjećam užas, ali ne mogu ti reći zašto vrištim.
Razumijem sve, ali ne mogu učiniti ono što tražiš od mene.
Čujem sve što govoriš o meni, ali ne mogu ti uzvratiti riječima.
Osjećam ljubav, ali ne mogu ti reći da te volim.

Danas šutim jer sam umorna od riječi. Od pogleda, objašnjavanja, okretanja glave. Šutim za sve zarobljene u svome svijetu jer su neodvojivi dio mene.

Mama Daliborka

(www.jabuka.tv)

Klikni OVDJE i posjeti naš novi kutak LIFE

Komentiraj: