BiH proizvodi vlastitu samohodnu haubicu

Bratstvo Novi Travnik – Tvornica mašina i hidraulike (BNT-TMiH) razvija prototip prvoga modernoga artiljerijskoga oružja proizvedenoga poslije rata u BiH, samohodnu haubicu kalibra 155 milimetara, a vojni analitičar Nedžad Ahatović kaže da je to veliki korak za tu zemlju.

Haubice, odnosno samohodne haubice, kako objašnjava vojni analitičar Denis Avdagić, sastavni su dio opreme modernih vojski.

“Takvo se oružje može prebaciti na potrebnu lokaciju i početi djelovati prije nego je to moguće s vučenim topničkim naoružanjem. Ono služi potpori i napadu na neprijatelja s većim dometom, a proizvode se kao gusjeničari i točkaši“, kaže Avdagić.

Testiranje bh. haubice, na čijem se razvoju radi već godinama, bit će sveobuhvatno.

“Testiraju se različiti tipovi streljiva, testira se otpornost materijala, testira se konstrukcija vozila… To je jedan jako zahtjevan posao, ali inžinjeri koji rade na testiranju su najbolji u BiH i to za njih neće biti problem. Većina njih ima jako dobar temelj i obrazovanje, koje su stekli još u bivšoj Jugoslaviji, kada je Bratstvo Novi Travnik radilo jako složne artiljerijske sustave i višecijevne bacače raketa, tipa orkan i oganj“, kaže Ahatović.

Bh. haubica u rangu Sore i Nore

Priopćeno je da će početkom 2017. biti obavljena prva testiranja samonavodećega modernoga oružja čiji je domet, kako je navedeno, 40 kilometara.

Navedeno je također da će cijena haubice biti oko pola milijuna eura, ali da do završetka testiranja nikakvi ugovori neće biti potpisani.

Ovim potezom, kaže Ahatović, Bratstvo Novi Travnik daje novi zamah namjenskoj industriji u BiH.

“Radi se o NATO kalibru artiljerijskoga naoružanja. To je jedno veoma ozbiljno oružje koje ima automatski punjač sa šest granata, koji s posebnom vrstom streljiva ima domet od 40 kilometara. Ima, također, informacijski sustav vođenja, što znači da može automatski zauzeti elemente za gađanje, koje dobija elektronskim putem. Vozilo je opremljeno s GPS sustavom i ono daje svoju lokaciju elementima u elektronskom izviđanju fronta“, ističe.

Dodaje da je prva bh. haubica u rangu haubica ‘Sora’ i ‘Nora’, koje proizvodi Jugoinport u Srbiji. Tvrdi da je, za razliku od tih samohodnih haubica, bh. haubica puno lakša i dosta jeftinija.

Prednost je i to, navodi Ahatović, što Bratstvo Novi Travnik ne mora uvoziti određene komponente hidrauličke opreme.

To je ranije kazao i Adis Ikanović, v. d. direktora BNT-TMiH.

Naveo je da je riječ o oružju koje je skoro u potpunosti bh. proizvod jer je sve, osim kamiona i računarske opreme za navođenje, proizvedeno u pogonima u Novom Travniku.

“To se sve proizvodi u samoj tvornici, dok konkurencija sve to mora uvoziti i montirati. Ovdje je slučaj da imamo inžinjere i stručnjake koji to rade direktno. Zato je i naša haubica jeftinija“, kaže Ahatović.

Dodaje da je najbolje mjesto za testiranje bh. haubice u Glamoču na strelištu, ali kaže kako se testiranja koja zahtijevaju provjeru tehničkih karakteristika oružja mogu raditi vani.

Adis Ikanović do sada je potvrdio da će prva probna testiranja paljbe biti obavljena na poligonu Bratstva Novi Travnik, gdje testiraju minobacače.

“Treba vidjeti gdje ćemo pucati na mete daljega dometa. Jedini takav poligon u BiH je u Glamoču, pa kad uzmemo u obzir da bi testiranje oružja u Češkoj, Turskoj ili drugoj zemlji koštalo i do milijun konvertibilnih maraka, bolje je da platimo nešto novaca našoj vojsci”, rekao je Ikanović.

‘Buđenje’ namjenske industrije u BiH

Ahatović kaže da, ako se bh. namjenska industrija ‘probudi’, u regiji joj neće biti konkurencije.

“Podsjećam vas da Bratstvo Novi Travnik, pored haubice, radi višecijevne bacače raketa, minobacače, tenkovske topove za tenkove T-72 serije… A sve to radi za inozemno tržište. Samo je potrebno da toj firmi država da neki impuls i da im osigura neke olakšice. Takva ulaganja, a pogotovo zato što se radi o narudžbama gotovoga oružanoga sustava, bi bila višestruko vraćena. Razvile bi se i neke druge grane industrije“, kaže.

Ahatović podsjeća da je i firma Igman Konjic kvalitetnim radom došla do toga da može imati 1.200 zaposlenih, koji su raspoređeni u četiri smjene.

“Oni su ubacili novu traku za proizvodnju streljiva jer je potražnja velika, a ulaganja minimalna za ono što dobijete“, smatra on i dodaje da u regiji jedino Srbija ima vlastitu proizvodnju artiljerijskoga oružja.

Vojni analitičar Avdagić kaže da se za sada o prototipu bh. haubice znaju tek osnove.

“Navodi se kako će njegova glavna prednost nad konkurentima biti cijena, što je svakako važno, ali bit će još važnije vidjeti opremu i karakteristike pri djelovanju. Važno je i to što se radi o proizvođaču s iskustvom u proizvodnji i referencama posebno u domeni topničkoga naoružanja, a za sada, okvirno rečeno, treba spomenuti da je na sličnim osnovama u Srbiji pokrenuta proizvodnja Nore B52“, kaže Avdagić.

Smatra da, za sada, što se tiče regije, Srbija ima prednost u proizvodnji Nore B52, također točkaša, a da je u bližem okruženju Italija glavni proizvođač samohodnoga gusjeničara.

“Zapravo, sve skupa relativno mali broj zemalja proizvodi takvo oružje. Mana novoga proizvoda je što postoji uhodana konkurencija. Međutim, interes koji je pobudila srbijanska proizvodnja samohodne haubice govori da postoji potreba. Vjerujem da BiH ima potencijala kao proizvođač i u ovom segmentu, ali dalek je put do proizvodnje, s obzirom na to da se radi o prototipu koji tek kreće na testiranja“, navodi.

Za BiH, kaže on, nova proizvodnja znači puno, ali ističe da će proizvođaču puno značiti ukoliko mu klijent budu Oružane snage BiH jer u ‘svijetu naoružanja teško je nešto prodati ukoliko na listi reference nemate za početak vlastitu zemlju’.

Iskustvo, kadar i tržište

Dodaje da je kod haubica ključno testiranje dometa i preciznosti pri gađanju ciljeva, a da su očekivane i moguće promjene, pa i usklađenja, tijekom testiranja prototipa.

“Prije nego što se krene u prodaju i proizvodnju potrebno je dokumentirati sposobnosti tehnike. Sami kupci prije uvođenja također isprobavaju ovakvo naoružanje, a i ugovorima se preciziraju jamstva na opisne karakteristike. U ovom slučaju, radi se o proizvođaču naoružanja s iskustvom koji već ima dozvole, pa i certifikate“.

Dobro je, prema Avdagiću, što je Bosna i Hercegovina bila veliki proizvođač naoružanja u okviru bivše Jugoslavije, pa postoji iskustvo i kadar, a i tržišta koja su zainteresirana.

Ipak, kaže da za svaku novu proizvodnju treba veliki napor jer se odvajaju sredstva koja ne donose dobit odmah i – uostalom – nisu sigurna ulaganja jer se od proizvodnje na kraju može i odustati zbog mnoštva razloga.

“Većina vojne proizvodnje u okruženju, u ex-Yu zemljama, temelji se na industrijskim pogonima koji su malo modernizirani, a jako je malo novih proizvođača“.

Međutim, da se može konkurirati u brojnim segmentima, zaključuje Avdagić, pokazuju primjeri iz Hrvatske, gdje su se pojavili i novi proizvođači opreme i naoružanja, poput HS-produkta ili Šestan&Busha, a koji su s vremenom postali pojam kvalitete.

(Al Jazeera Balkans)

3 komentara

Komentiraj: